Šefik Sadiković, iskusni bosanskohercegovački planinar iz Velike Kladuše, jedan je od rijetkih Krajišnika koji se uspješno popeo na Elbrus, najviši vrh Evrope i jednu od najsmrtonosnijih planina na svijetu. Nakon više od 17 godina planinarskog iskustva i osvojenih gotovo svih najviših vrhova Balkana, Sadiković je podijelio svoja iskustva s ekspedicije na Elbrus, otkrivši zbog čega ova planina svake godine odnese ljudske živote.
Uspon na Elbrus ostvario je 2013. godine, a kako ističe, najveći neprijatelj planinara nije sama staza, već ekstremne i nepredvidive vremenske prilike.
“Bili smo unaprijed upozoreni na mogućnost nagle promjene vremena. Sve ekspedicije kreću oko jedan sat iza ponoći. Dovoljno je da se iznad vas pojavi jedan oblak koji noću ne možete ni primijetiti. Za samo dvije minute temperatura može pasti sa uobičajenih -13 na više od -30 stepeni. Kada se tome dodaju jaki udari vjetra, situacija postaje izuzetno opasna”, rekao je Sadiković.
Kako objašnjava, upravo tih nekoliko minuta odlučuje između sigurnog nastavka uspona i ozbiljne životne opasnosti.
“Ako u tom kratkom vremenu ne izvadite dodatnu opremu, prvenstveno specijalnu puhovku za ekstremno niske temperature, organizam vrlo brzo gubi cirkulaciju i počinje smrzavanje”, upozorava ovaj iskusni planinar.
Na 5.000 metara svaki korak postaje borba
Iako se Elbrus tehnički ne smatra posebno zahtjevnom planinom, njegova nadmorska visina i rijedak zrak predstavljaju ogroman izazov.
“Već na visini od 5.000 metara ne možete napraviti više od četiri ili pet koraka bez zaustavljanja. Posebno je zahtjevan završni dio uspona, od sedla na oko 5.300 metara pa do samog vrha”, kaže Sadiković.
Dodaje da su upravo nagle vremenske promjene razlog zbog kojeg Elbrus nosi reputaciju jedne od najopasnijih planina.
“Tokom noći može biti potpuno vedro, a temperatura oko minus deset ili dvanaest stepeni. Međutim, vrlo brzo može pasti na minus trideset. Zato je iskustvo zimskog planinarenja presudno.”
Godinu dana priprema za jedan uspon
Da bi bio spreman za izazov kakav predstavlja Elbrus, Sadiković je mjesecima intenzivno trenirao.
Tokom 2012. godine čak sedam puta se popeo na Triglav, koristeći svaki uspon kao dio priprema.
“Toliko sam se pripremao da smo, kada smo stigli na Elbrus, praktično mogli trčati po planini, čak i tamo gdje je zrak najrjeđi.”
Posebno ističe da je zbog vulkanskog porijekla Elbrusa zrak na velikim visinama još siromašniji kisikom.
“Na oko 5.000 metara pokušao sam upaliti obični upaljač, ali nije mogao raditi zbog nedostatka kisika. To dovoljno govori u kakvim uslovima se nalazite.”
Aklimatizacija spašava život
Prema riječima ovog Krajišnika, fizička priprema sama po sebi nije dovoljna. Ključ uspješnog uspona nalazi se u pravilnoj aklimatizaciji organizma.
“Na ovakvim ekspedicijama obično se planiraju dva ili tri dana upravo za aklimatizaciju. To morate maksimalno iskoristiti. Ko ne poštuje taj proces, vrlo lako će na 5.300 metara ostati bez snage i neće moći nastaviti uspon.”
Njegova ekspedicija na Elbrusu trajala je ukupno devet dana upravo kako bi se organizam postepeno privikao na ekstremnu nadmorsku visinu.
“Svaki dan smo se penjali oko 800 metara, a zatim se spuštali oko 400. Upravo takav ritam omogućava organizmu da se prilagodi i poveća šanse za siguran uspon.”
Iskustvo Šefika Sadikovića potvrđuje da osvajanje najviših svjetskih vrhova nije samo pitanje fizičke snage, već prije svega discipline, dugotrajnih priprema i poštovanja planine. Na Elbrusu, kako kaže, priroda ne oprašta greške, a ponekad su dovoljne svega dvije minute da se situacija pretvori u borbu za goli život.
Foto: Facebook
