Mjesecima već iz RS stižu salve kritika usmjerenih na visokog predstavnika Kristijana Šmita (Christian Schmidt), horska protivljenja nametanju njegovih odluka, te konstantna pozivanja na “izvorni Dejton”. Dok se i u nekim međunarodnim krugovima zvaničnici RS pokušavaju predstaviti kao zaštitnici Dejtonskog mirovnog sporazuma, uporno se zaboravljaju činjenice da je iz ovog dokumenta, kao sa švedskog stola, uzeto ono što je takvim politikama odgovaralo i da zbog toga RS nije imala “problem” samo sa Šmitom, već sa svim visokim predstavnicima koji su svoje mandate odlučili provesti radeći, a ne spavajući.
Branitelji Dejtona uporno preskaču član 1. Ustava, kojim je precizirano da “BiH nastavlja svoje pravno postojanje, u skladu s međunarodnim pravom, kao država, uz prilagodbu njenog unutrašnjeg ustroja, te unutar njenih međunarodno priznatih granica”.
Zanemaruje se i član 3., kojim su definirane nadležnosti državnih vlasti i entiteta i kojim je nedvosmisleno predviđeno da će BiH, osim 10 osnovnih, preuzeti odgovornost i za “ostala pitanja o kojima se dogovore entiteti ili pitanja potrebna radi očuvanja suvereniteta, teritorijalnog integriteta, političke neovisnosti i međunarodnog subjektiviteta BiH”.
Kada je u pitanju Aneks 7 i povratak izbjeglih osoba, treba li podsjećati da je on spriječen i fizičkim napadima na povratnike, barikadama i protestima, te dugogodišnjim različitim opstrukcijama u svakom segmentu života širom RS? Niko danas ne zna gdje je nestao Aneks 9, kojim je bilo predviđeno hitno osnivanje Transportnog preduzeća BiH, javnog preduzeća za organiziranje i upravljanje saobraćajnom infrastrukturom - cestama, prugama i lukama.
Dakle, problem nije u visokim predstavnicima i strancima, koliko u potpisnicima Dejtonskog sporazuma i njihovim nasljednicima koji, umjesto da grade državu čiji su dio, čine sve da je bude što manje, pa makar to išlo i na štetu naroda kojeg predstavljaju.
