Home

Ljubav i dobrota u vremenu zla

28 Mar

Ljubav i dobrota u vremenu zla

U vrijeme kada u društvu vlada sebičnost, uskogrudnost, egoizam i nedostatak solidarnosti, prava je sreća naletjeti na nekog ko je drukčiji i ko ima osjećaj za tuđe probleme. Takve osobe su pravi dijamanti koji uvijek sjaje, bez obzira na situaciju i okolnosti. Jedan od njih je i moj profesor dr. Izet Terzić, čovjek koji se prema ljudima postavlja kao prijatelj, brat i otac. Uvijek nasmijan, raspoložen i vedrog lica.Nakon dužeg vremena, susretnem ovog dragog insana na dženazi majke jednog našeg zajedničkog prijatelja i onako u maniru istinskog daije (profesor inače predaje predmet da'va –islamsko misionarstvo) priđe mi nakon dženaze i pita „Jesi li našao posao?“ a ja mu odgovaram „Nisam još profesore.“ – a on nastavlja i kaže „Pa šta radiš?“ – odgovaram mu „Još uvijek sam u medijima ali honorarno.“I tako je započeo naš razgovor koji je tekao nekih pola sata. Lagano smo koračali od mezarja do automobila, a profesor me tješio i ohrabrivao, navodeći mi primjere ljudi koji su dugo tražili posao i na kraju im se sreća osmjehnula. Nije to bio onaj formalni pristup, kao kad odete na neki skupi seminar ili savjetovanje i trener vam puno toga ispriča, ali to ne dopire do vaše duše i srca, niti daje neke konkretne rezultate. Valjda se zato ljudi sve više i vraćaju vjeri kako bi našli utjehu i pomoć u kriznim vremenima.Njegovi savijeti uvijek su iskreni i očinski. U njima se osjeti solidarnosti s onim kojem govori riječi utjehe i ohrabrenja, a to je insanu danas potrebnije više nego materijalna pomoć, jer materijalnu pomoć insan potroši i opet ostane sam sa svojim problemima. Ovdje se moram prisjetiti tribina hafiza Sulejmana-ef. Bugarija iz vremena 2005 i 2006. Imao je hafiz tada običaj, kada bi govorio o duhovnim prazninama našeg društva, kazati jednu lijepu rečenicu „Njima (tj. ljudima) treba lijepa riječ!“ Nisam to shvatao cijelo ovo vrijeme iako sam tada nastojao u praksu sprovesti ove hafizove savijete. Potrebu lijepih riječi ili riječi ohrabrenja i utjehe sam shvatio taj dan vraćajući se sa dženaze i razgovarajući sa dragim profesorom Izetom Terzićem.Nije on meni taj dan pružio nikakvu materijalnu korist, ali mi je dao mnogo više od toga kazavši „Ne brini, daće Allah, vidjećeš! Ne gubi nadu!“ Ne znam zašto su mi te njegove riječi tako godile baš taj dan, a imao je on to običaj nama govoriti i tokom studija. Zato i nisam bio tužan niti razočaran dok sam studirao, a kako bih i bio kada sam imao ovakve profesore.I na kraju da zaključim, svijet bi bio puno ljepše mjesto za življenje, kada bi više bilo ovakvih ljudi kakav je prof. dr. Izet Terzić. (Izvor: Akos.ba)
0 Comments

Facebook komentari

Povezane vijesti

Back to top