Loš kvalitet, politika i pretjerano zapošljavanje doveli do slabog interesovanja za studij na Univerzitetu Bihać

Nakon drugog upisnog roka na fakultete Univerziteta u Bihaću u prvu godinu upisano je oko 550 studenata, javlja RTV USK

Upis za drugi ciklus studija još uvijek je otvoren. Najveći  interes iskazan je za Tehnički, te Fakultet zdravstvenih studija, dok je, zbog niskog  zanimanja, održivost pojedinih odsjeka upitna. Tačan  broj kandidata bit će utvrđen sutra na sjednici Senata, javlja RTV USK 

Interesantno je kako se kroz tzv. režimske medije loša slika o stanju na Univerzitetu Bihać uporno pokušava ublažiti i prikazati kako nije toliko loše. Međutim, novinari, svršenici nekog od studija na Univerzitetu Bihać i uposlenici (koji su iskreni i teže istini), dobro znaju kako to nije istina.

Niko iz Univerziteta nije pojasnio koliko je redovnih a koliko vanrednih studenata. U javnosti se sve više priča kako pojedini fakulteti hvataju djecu svojih prijatelja i rođaka koja su već završila neki od studija, i upisuju ih kao vanredne studente da bi popunili kotu. Također niko ne spominje kakvo je stanje na ostalim fakultetima osim Tehničkom i Zdravstvenom koji redovno privlače velik interes studenata zbog odlaska i posla van BiH, dok ostali fakulteti muku muče s upisom koji je toliko loš da uopće ne opravdava daljnji rad tih visokoškolskih ustanova.

Prava istina je da je ovaj najmlađi državni Univerzitet doveden do propasti, a sve zbog nepotizma i korupcije uslijed čega je povećan broj uposlenih kroz primanje novih asistenata i ostalih radnika (prisjetimo se slučaja Dedić, bivši sekretar SDA), i primanje sinova, supruga i bliskih rođaka, uposlenika i profesora koji rade na određenim fakultetima pri Univerzitetu Bihać.

Ovakava bahat i neprofesionalan, i nadasve neakademski odnos, prije svega Uprave Univerziteta, i njegovih fakulteta, dovelo je do sveopće nezainteresiranosti mladih za studiranje na nekom od odsijeka bihaćkog Univerziteta. 

Mladi sve više pokazuju interes za studij van granica BiH, što zbog profesionalnijeg odnosa prema studentima i uopće znanju, što zbog ne postojanja navedenih bolesti koje godinama razaraju Univerzitet Bihać i vode ga u sigurnu propast.

Jasno je i to da ni pisanje medija niti smanjen broj studenata neće promjeniti ovakav odnos Uprave Univerziteta i njegovih fakulteta, jer je njima cilj da Univerzitet izdrži do njihovog penzionisanja ili eventualno još koju godinu poslje toga, zbog njihovih članova porodice koje su uhljebili na ovu "državnu" (ili je privatna) ustanovu. Ali je moralna obaveza, kako medija, tako javnosti i samih studenata da ovim stvarima javno pričaju, kada već pravosuđe ne radi svoj posao a politika umjesto da teži unapređenju Univerziteta, kroz odobravanje novih i kontinuiranih zapošljavanja podobnih kadrova i članova stranaka, ustvari ga vodi ka sigurnoj propasti.