Jednog toplog ljetnog popodneva, dok je sunce obasjavalo gradski park, mlada žena po imenu Jasna sjedila je sama na klupi, izgubljena u mislima. Iza sebe je imala period pun gubitaka – ostala je bez posla, razočarala se u ljude kojima je vjerovala, a osjećaj da je svijet okrenuo leđa pritiskao joj je srce.
U tom trenutku, pored nje je sjela starica oslonjena na štap, s blagim osmijehom i očima koje su nosile mir.
„Dijete,“ reče tiho, „vidim da ti duša nosi teret teži od onoga što ramena mogu podnijeti.“
Jasna je uzdahnula. „Imam osjećaj da se mnogi raduju mom padu. Kao da čekaju da propadnem.“
Starica joj je nježno uzela ruku. „Dozvoli da ti ispričam jednu priču.“
Nekada davno, u jednom selu, živjela je mlada žena po imenu Jasmina. Bila je vrijedna, poštena i blaga, ali upravo su te osobine u drugima budile zavist. Ljudi su potajno željeli njen neuspjeh, a neki su se čak i molili da izgubi sve što ima.
I jednog dana – izgubila je sve. Kuća joj je izgorjela, zemlja više nije rađala, a selo je šapatom očekivalo njen slom. Ali Jasmina se nije predala. Svake noći je u tišini sklapala ruke i vjerovala da Bog vidi i ono što ljudi ne vide.
Vrijeme je prolazilo, a u selo je stigao bogat trgovac u potrazi za pouzdanim radnicima. Čuvši za Jasmininu marljivost i čestitost, ponudio joj je posao. Njena predanost i iskren trud ubrzo su je izdvojili, pa joj je trgovac ponudio partnerstvo. Godinama kasnije, Jasmina je postala najuspješnija žena u selu.
Oni koji su nekada priželjkivali njen pad, sada su nijemo gledali kako je Bog uzdigao iznad njihovih želja i zlobe. A Jasmina nije nosila gorčinu – nosila je zahvalnost, jer je kroz bol naučila vjerovati u Božiji plan.
Starica je završila priču i blago stisnula Jasninu ruku.
„Zapamti,“ reče, „ljudi mogu moliti za tvoj pad, ali Bog piše drugačije sudbine. On vidi tvoje suze, čuje tvoje dove i podići će te onda kada to najmanje očekuješ – iznad svih koji su sumnjali u tebe.“
Jasna je prvi put nakon dugo vremena osjetila mir.
