„Nije mi lahko, sinko…“ – tiho mi reče komšija kojeg sam obišao u domu za stare osobe. Sjedi on na krevetu, spuštenih ramena, a pogled mu negdje u prazno, kao da mu je duša ostala tamo gdje je nekad bio dom.
Priča mi kako je godinama imao svoj ritual. Ujutro bi, kaže, on i njegova Hanka pili kahvu. Ona bi uvijek sama ručno mljela zrna u starom mlinu, i dok bi taj zvuk odzvanjao kućom, mirisi i toplina ispunjavali bi svaki kutak. „Posebno sam to volio nakon penzije“, prisjetio se.
Znala je Hanka da voli piti pitu poprskušu sa sirom. Nije morala ni pitati – uvijek bi ga čekala spremna. „Godine su to, sinko moj… To je bilo više od ljubavi. Nismo mogli ni minut jedno bez drugog“, nastavlja.
Kad bi izašao u baštu da radi, volio je da i ona bude tu – ne da pomaže, nego samo da je gleda. Njene hurmašice, kaže, niko nikad nije mogao napraviti kao ona.
Zajedno su podigli djecu, kroz muku i trud, ali uz Božiju pomoć uspjeli su ih izvesti na selamet. Oba sina završila fakultete, zasnovali svoje porodice.
A onda – tišina. Jednog jutra, Hanka se nije vratila iz šupe s drvima. Kad je otišao, našao ju je nepomičnu. „Umrla je onako kako je i živjela… tiho, neprimjetno“, prošaptao je, a glas mu zadrhta.
Sahranio ju je pored puta, baš kako su zajedno odlučili. I sam je, kaže, poželio da i njega tu polože, pored nje.
Ali život mu nije dao mira ni u starosti. Samo dva mjeseca kasnije čuo je svađu snahe i sina Fikreta. „Makni ga iz kuće!“, vikala je ona. Dva dana kasnije, sin mu je prišao i rekao: „Babo, ti bi trebao u dom. Imaš tamo društvo, tvoju generaciju…“ I dodao kako mu „kuća smrdi na urin“.
„Tol’ko me je povrijedio, sinko moj. Nisam to od njega očekivao… Ja i Hanka smo sve dali da on završi mašinstvo, da postane čovjek. A na kraju…“
Sam, sagnute glave, samo mu je odgovorio: „Ako ćeš ti sine biti sretan – i ja ću.“
Danas dijeli sobu s još dvojicom staraca, sličnih njemu. Kaže da mu je najveća radost kad mu dovedu unučad – da ih pomiluje i podijeli čokoladu. A najveća želja – da se uskoro preseli opet kući. Ali ne u onu kuću gdje je bio teret. Nego pored puta. Kod svoje Hanke.
„Ona me nikad nije doživjela kao teret, sinko moj.“
Autor: Elvir Peštalić
