Po svemu sudeći, revoltiran Mirjaninom odlukom da ga napusti i tako prekine dugogodišnje zlostavljanje koje je trpjela u braku, Goran je u petak ujutro, i pored zabrane prilaska i komuniciranja, izrečene 10. maja, došao do kuće Pajićevih u Ulici Petefi Šandora 156 b u novosadskom naselju Telep, gdje se Mirjana sklonila sa dvojicom maloljetnih sinova. Ona i njeni roditelji usmrćeni su udarcima tupim predmetom, macolom, po glavi, a u tom trenutku su u kući bila njegova i Mirjanina djeca, prenosi Fokus.
– To normalan ne bi učinio – veli jedan Goranov poznanik. – Dodajući da je sigurno bio pod dejstvom alkohola, a možda i još nečeg. – A uz to, još je bio i ljubomoran. Sve to je na kraju, nažalost, dovelo do ove velike tragedije. Znam da je, dok je bio mlađi, bio vragolast i da su ga zvali Lepak, vjerovatno zbog toga što je “duvao”.
U kući tragično nastradalih – muk! Ni jučer niko nije imao snage da govori o strašnoj nesreći koja ih je zauvijek zavila u crno. Sada im je, veli jedan od rođaka, najvažnija briga o Mirjaninim mališanima.
– Kod ujaka su, i hvala bogu, poslije svega su psihički dobro – kazuje ovaj čovjek, insistirajući da mu se ne objavljuje ime. – Mirjanin brat je preuzeo brigu o dječacima, pa sad u kući ima troje djece.
U obližnjem naselju Adice, gdje je porodična kuća Jankovića, i iz koje je Mirjana sa djecom otišla nakon što je 10. maja prijavila supruga za porodično nasilje, mještani nisu voljni da pričaju o trostrukom zločinu. Kažu da poznaju porodicu, ali da nemaju ništa loše da kažu o njima. Na svakom koraku su policijske patrole, a ljudi su se uvukli u kuće i prolaznici na ulici su rijetki.
– Šta se tačno dešavalo u njihovoj kući, između četiri zida, ne znamo, ali nisu djelovali kao problematična porodica – kaže jedan od poznanika Jankovića. – Vjerovatno nije bio pri čistoj svijesti kada je mogao tako nešto da uradi. Ratnih devedesetih doselili su se iz Hercegovine u Novi Sad, a kasnije su napravili kuću u Adicama.
U šoku su i stalni gosti kafane “Sanrajs” na Novom naselju, koju su Nada i Branislav držali dugi niz godina. Za oboje, a za posebno Nadu, imaju samo riječi hvale.
– Zvali smo je majka Tereza, jer je svima, ovdje u kraju, nesebično pomagala – skrušenim glasom govori Života Šolak. – Rješavala je naše probleme, a o svojima nikada nije pričala, a sigurno ih je imala.
