OTVORENO PISMO KOJE JE POTRESLO JAVNOST: “Vrijeme je da budemo jedno”
Anonimni autor iz Bosne i Hercegovine uputio je emotivno otvoreno pismo građanima, prožeto ličnim iskustvima, kritikama podjela u društvu i pozivom na jedinstvo.
“Ne pišem ovo kao političar, ni kao neko ko teži funkciji ili slavi, nego kao običan čovjek koji voli ovu zemlju,” stoji na početku pisma koje se posljednjih sati širi društvenim mrežama.
Autor navodi da je nedavno putovao iz Federacije prema Banjaluci, gdje je naišao na apsurdnu situaciju – ENCE uređaj kupljen u Federaciji nije vrijedio na autoputu u entitetu RS.
“Koliko još mora biti podjela da ni naplata ceste nije ista?” upitao je, naglasivši da krivac nije radnik na rampi, već sistem koji razdvaja ljude.
Pismo se potom pretvara u emotivnu ispovijest o međuljudskim odnosima, solidarnosti i gubitku. Autor opisuje pomoć koju je dobio od čovjeka albanskog porijekla, kojeg je jedva poznavao, nakon smrti bliske osobe.
“U tom trenutku tuge i bola, pokazao je više ljudskosti nego mnogi koje znam,” piše on, pitajući: “Zar je stvarno važno ko je ko, ako si prije svega čovjek?”
Autor otvoreno progovara o ekonomskim problemima, visokim cijenama, odlasku mladih i gubitku povjerenja u institucije.
Upozorava na opasnost eventualnog odvajanja entiteta RS od BiH, pitajući se kakve bi posljedice to imalo na građane koji žive, rade i studiraju u Evropskoj uniji.
U završnici, pismo nosi snažnu poruku o potrebi za jedinstvom:
“Kad izgubimo voljenu osobu, tada nestaju podjele. Zašto tako ne može biti svaki dan?
Na groblju niko neće brojati koliko imaš para, ni kojoj si vjeri pripadao – gledat će samo kakav si čovjek bio.
Vrijeme je da se sjetimo. Vrijeme je da budemo jedno.”
Pismo je potpisano jednostavno – “Jedan običan čovjek koji i dalje vjeruje u narod.”
Ovo pismo ne pišem kao političar, ni kao neko ko teži funkciji ili slavi. Pišem ga kao običan čovjek. Kao neko ko voli ovu zemlju, ko je u njoj rođen, ko zna šta znači trpjeti, voljeti, raditi i nadati se. Pišem ga jer me boli.
Nedavno sam putovao iz Federacije prema Banjaluci. Kupio sam ENCE uređaj u Federaciji, vjerujući da vrijedi za cijelu Bosnu i Hercegovinu. Na naplatnoj rampi sačekao me šok. Moj uređaj ne funkcioniše. Kažu mi: “To vam vrijedi samo za Federaciju.
Mi imamo svoj ENCE.” Pomislio sam kakva smo mi to država? Koliko još mora biti podjela da ni naplata ceste nije ista?Počeo sam se svađati s radnicom, ali sam se suzdržao. Jer nije ona kriva. Kriv je sistem koji dozvoljava da se jedan narod dijeli na tri, četiri, deset dijelova. Nije važno da li sam Srbin, Hrvat, Musliman. Ja volim svoje ali poštujem tuđe. Više nego što mnogi misle. I upravo zato pišem ovo pismo.
Zašto se mi kao narod dovodimo u situaciju da neko može da odlučuje kako ćemo disati, misliti, živjeti?
Zašto dopuštamo da pojedinci iz, hajde da kažemo, “glavnih organa države” upravljaju našim životima kao da su njihovi, bez našeg pitanja i pristanka?
Zašto nismo svi zašto se mi kao narod dovodimo u situaciju da neko može da odlučuje kako ćemo disati, misliti, živjeti? Zašto dopuštamo da pojedinci iz, hajde da kažemo, “glavnih organa države” upravljaju našim životima kao da su njihovi, bez našeg pitanja i pristanka? Zašto nismo svi jednaki? Zašto mora da postoji ono “ja sam Srbin, ti si Musliman, on je Hrvat”?
Koliko se ja sjećam, kada su bile poplave u Jablancu, tada nismo gledali ko je šta. Tada smo bili jedno. Svi smo pomagali, svi smo donirali, nije bilo važno da li dolaziš iz Austrije, Slovenije, Njemačke, Francuske, Švicarske, Švedske ili iz bilo kojeg dijela Bosne pa čak ni da li si iz tog, takozvanog, dijela RS. Tad smo bili ljudi. Zašto danas nismo?
Zašto smo dopustili da nam drugi posade mržnju u glavu? Zašto?
Zbog rata koji je bio prije trideset godina?
Zbog prošlosti koju nismo sposobni pustiti?
Zbog onih što i danas žele rat? A šta je sa onima koji ne žele, koji možda misle isto što i ja?Imam banalan, ali duboko ličan primjer. Prije 40 dana izgubio sam najbližu osobu. U tom periodu upoznao sam mnogo ljudi, među njima i dosta Albanaca, preko posla. Kada sam objavio vijest o smrti, jedan od njih koga sam do tada vidio možda dva, tri, pet puta u životu bio je jedan od prvih koji me kontaktirao.
Nije me pitao šta se desilo, nije mi uputio samo saučešće. Pitao me direktno: “Treba li ti para? Treba li ti pomoć?” Ostao sam u šoku. U tom trenutku tuge i bola, stajao je neko koga jedva poznajem, ali je pokazao više ljudskosti nego mnogi.
I zato pitam zar je stvarno važno ko je ko, ako si prije svega čovjek?
Zašto gorivo košta 2,44 KM? Zašto litra ulja isto kao dizel? Zašto 500g kafe košta 15 maraka? Zato što smo izgubili glas. Zato što smo šutjeli i dozvolili da rade s nama šta žele. Zato što nismo imali snage da kažemo “dosta”.
Ljudi odlaze. Odlaze jer žele da prežive. Rade 15 sati dnevno, 7 dana u sedmici, da bi 15 dana godišnje došli u Bosnu. I opet se vraćaju tamo gdje ih niko ne pita kako se zovu, ni kojoj vjeri pripadaju. Tamo gdje su ljudi ljudi.Pitam vas, šta će se desiti ako se RS odvoji od Bosne i Hercegovine?
Šta ćemo reći onima koji rade, studiraju, liječe se u Evropskoj uniji, a imaju dokument iz Bosne o Hercegovine a pripadaju RS koji više ne postoji u BiH.Hoćemo li im reći da su pogriješili što su vjerovali u ovu zemlju?Hoćemo li izgubiti sve sto smo stekli u EU?Ne pišem ovo iz ljutnje, već iz ljubavi. Jer mi možemo bolje. Možemo se sjetiti onih dana kada nije bilo važno ko si, već jesi li čovjek.Kad izgubimo voljenu osobu tada se svi okupimo. Tada nestaju podjele.
Tada nismo Srbi, Hrvati, Muslimani. Tada smo samo ljudi. I zašto tako ne može biti svaki dan?Neće ti niko na groblju brojati koliko imaš para, kakvo auto voziš, ni koju si vjeru ispovijedao. Gledat će samo kakav si čovjek bio. Jesi li pomagao, jesi li širio mržnju ili ljubav. Jesi li zagradio zid ili pružio ruku.
Kad si u Njemačkoj, Austriji, Sloveniji i čuješ naš jezik zadrhtiš. Ne pitaš se ko je, pitaš se “je li moj?” Zagrliš čovjeka, jer je tvoj. Jer ti je blizak. A onda se vratiš kući i sve zaboraviš.Vrijeme je da se sjetimo. Vrijeme je da budemo jedno.
S poštovanjem,
Jedan običan čovjek koji i dalje vjeruje u narod.
