Da je Hamdija Abdić Tigar je „prepran u sto voda“ u to niko ne sumnja. Samo zbog toga je bila sumnja u tačnost informacije koju je lansirao na društvenim mrežama da je „vidio svojim očima“ kako Denis Bećirović napušta protokolarnu ceremoniju ukopa žrtava genocida u Potočarima prije nego je obavljena dženaza-namaz. Potom se na ovu njegovu informaciju nadovezao Mustafa Cerić u svojim zamorno samohvalisavim tiradama koje objavljuje na Facebooku, kada je ustvrdio kako nije vidio Bećirovića u saffu prilikom obavljanja dženaze-namaza kojeg je on predvodio.
Pošto Bećirović nije demantirao ovakve špekulacije kojima se obilato „hrane“ kohorte SDA-ovih botova, ostaje nam da povjerujemo Abdiću i Ceriću. U najmanju ruku ovaj problem zaslužuje osvrt i sa stanovišta da Bećirović koji slovi za političara koji besprijekorno vodi računa o svom imidžu nije imao potrebu ovu insinuaciju otkloniti od sebe kao mrlju na biografiji. A smatrao je za važnim da prisili svoju stranku da se oglasi oštrim saopćenjem nakon što su uočili mnoštvo „divljih portala“ preko kojih režim vodi „prljavu kampanju“ protiv njega.
Pored toga u njegovom društvu u Potočarima je bio njegov stranački kolega Jasmin Imamović koji slovi kao rijetko prživjela vrsta komunističkog rudimenta sa rigidnom ateističkim svjetonazorom. Stoga je sasvim ubjedljivo pretpostaviti da je Bećiroviću on sugerirao da ne stane u saff sa vjernicima.
Bećirović je na prošlim izborima bio skrenuo u vode populizma pa je u svojim govorima čak citirao hadise, izreke poslanika Muhammeda (a.s.). Pošto je kao profesor učestvovao u nekim historiografskim projektima vezanim za Islamsku zajednicu, čak se tvrdilo da pod uticajem ljudi blsikih reisu Huseinu Kavazoviću počeo petkom posjećivati džamiju kada se obavlja džumma-namaz.
Pitanje odnosa prema religija je najdelikatnije političko pitanje u Bosni i Herecgovini. Možda je zloupotreba religije u političke svrhe, kako taj fenomen priprosto definiramo, najveći problem postkomunističkog, odnosno postratnog drušva u Bosni i Herecgovini.
Konkretno za bosanske muslimane religija u pravom smislu postala temelj identiteta, a istovremeno je upravo vjera jedna represivna sila koja društvo institucionalno drži zarobljenim te ga ograničava. Baš to vrijedi reči za islam, koji se pod uticajem primitvnih politika (SDA) pretvara u jednu užasnu religiju, osobito za mlade, jer ih zaista ograničava u razmišljanjima o demokratiji i otvaranju svojih društava. Takav religija je strašna vrsta moći, opresivan alat koji sprečava osobni razvoj, zaustavlja sticanje obrazovanja, ograničava progresivno promišljanje… Takva religija je postala jedan fašistoidan alat koji ne doživljavamo kao nešto što ima veze s vjerom u Boga, nego kao političku polugu koja sprječava ljude da razviju zanimljive i nove ideje.
Toga Bećirović nije svjestan, a možda njegov (politički) um uopće ne može promišljati religiju na ovako seriozan način. I to nije samo Bećirovićev problem već problem bosanske ljevice generalno. Za Bećirovića je profesor Muhamed Filipović „svijet izmislio“, pa je „pao“ na istom ispitu da ga nikad nije „položio“. On tako nije klanjao dženazu u Foči 13. jula 1991. godine. To mu bosanski muslimani nikad nisu halalili! Iako je imao sve (laičke) reference da predvodi bosanske muslimane u postkomunizmu, čak je kao intelektulac bio mnogo ugledniji i priznatiji od Alije Izetbegovića, njegove političke ambicije su zbog ovog gesta bile „sasjećene u korijenu“.
