Nošenje hamajlija, zapisa i različitih relikvija duboko je ukorijenjeno u ljudsku historiju. Ljudi su ih koristili iz različitih razloga – da se zaštite, privuku sreću, pokažu pripadnost nečemu ili da zastraše neprijatelje. Iako savremeno doba obiluje naučnim objašnjenjima i tehnološkim dostignućima, praksa nošenja „zaštitnih predmeta“ i dalje je prisutna među ljudima. U ovom tekstu saznajte kako islam gleda na sve to, te da li postoji opravdanje za ovakve običaje ili je riječ o praznovjerju i širku.
Historija i suština hamajlija
Nošenje mnogih relikvija datira iz davne prošlosti i poznato je u svim kulturama i narodima. Ljudi su ih nosili iz različitih pobuda: da se istaknu od drugih, da ih “zaštiti”, donese im sreću ili ih sačuva od nesreće, da njima zaplaše neprijatelje ili da pokažu pripadnost nekoj sekti, zajednici ili vjeri.
Nekada su se najčudnije relikvije nosile kao lični predmeti, ali su se drugačije nazivale, poput “hamajlija”, “zaštita” ili “zapisa”. Nerijetko su se takve stvari zakopavale sa umrlima u svrhu sigurnijeg “življenja” na onom svijetu. Nekad je to bio sastavni dio vjerovanja, nekad samo običaj, ali u suštini se radilo o praznovjerju i sujevjerju.
Vjerovatno je da do kraja čovječanstva nošenje relikvija, hamajlija i zapisa neće skroz nestati, iako se ono moderniziralo i danas postoji uprkos vrhuncu tehnoloških i naučnih dostignuća.
Islam i zabrana zapisa i hamajlija
Objavom Kur’ana Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, raščistio je s kipovima u Kabi i očistio je od preko trista “bogova”, “zaštitnika” i “donosioca sreće” u koje su vjerovali mušrički Arapi.
Nošenje bilo kakvih relikvija u cilju “zaštite”, kao što su hamajlije i zapisi, smatra se širkom i kufrom – mnogoboštvom i nevjerstvom. Poruka islama je tevhid – Božije Jedinstvo. On je Jedan, nema sudruga, Njegova Moć obuhvata sve, Njegovom Voljom i Znanjem se sve događa, a bez Njegove Volje i Znanja se ne događa ništa.
Ovakvo vjerovanje isključuje sve što stavlja pod upitnik Božiju apsolutnu vlast – bilo da se radi o faraonu, kipovima, slikama “šejhova” u novčaniku ili “zapisima” na lančiću.
Objava Kur’ana trajala je 23 godine. Ashabi su, u nedostatku papira, zapisivali ajete na koži, kostima i drugim materijalima. Ponegdje su ih nosili sa sobom, ali isključivo radi učenja i pamćenja Kur’ana, a ne kao “zaštitu”, što danas predstavljaju sihirbazi i zapisničari kako bi opravdali svoje postupke.
Različite vrste zapisa i njihova opasnost
Poznate su dvije vrste zapisničara.
Prvi ispisuju samo kur’anske ajete ili dove.
Drugi, pored ajeta, ispisuju i zabranjene i sumnjive sadržaje: imena osoba ili džinna, čudne simbole, datume rođenja, brojeve, slova ili čak koriste dijelove tijela – dlake, nokte, krv.
Oba tipa zapisa izgledaju isto, “kao jaje jajetu”, te su zbog toga i jedni i drugi zabranjeni, jer prosječan čovjek ne može razlikovati dozvoljeno od nedozvoljenog, što automatski stvara fitnu.
Postoje mišljenja da nije zabranjeno pisanje kur’anskih ajeta šafranom ili miskom na ploče ili papire koje se kasnije isperu pa se voda pije kao vid liječenja. Ovakvi postupci koriste se kao taktika u borbi protiv džinna ili sihra, iako ne pokazuju uvijek posebne rezultate.
Autor navodi da takve metode nikada nije prakticirao i ne vjeruje da mogu uništiti džinna ili sihr u tijelu.
Ispravna zaštita i kako uništiti zapis
Ispravno liječenje, prema islamskom učenju, jeste rukja – učenje Kur’ana, uz korištenje naučene vode, meda i ljekovitih biljaka. Ključni dio liječenja je razgovor sa oboljelim, jačanje imana, otkrivanje uzroka bolesti i razvijanje samopouzdanja da se oslanja isključivo na Allaha, a ne na zapise ili učača rukje.
Problem nastaje kada se stvori međusobna ovisnost između učača i oboljelog – čime džinni iskorištavaju slabost i produžuju prisustvo u tijelu.
Mnogi oboljeli sedmicama piju rastvorene “zapise” u vodi od tinte, što može izazvati stomačne probleme, a nikako uništiti sihr.
Ako se pronađe sihr ili zapis:
Ako je papir ili drugi zapaljivi materijal
– Uzeti abdest
– Proučiti kratke sure
– Zapaliti zapis i time ga uništiti
Ako je metal
– Potopiti preko noći u kiselinu ili naučenu slanu vodu
– Sutradan razbiti alatom (čekićem)
– Alatke baciti
Ako su plemeniti metali (zlato, srebro)
– Primijeniti isti postupak
– Na kraju metal prodati i novac dati kao sadaku
Izvor:
“Džini i sihr – istine i zablude”
Autor: Fuad A. Seferagić
