17 Aug

Povodom 25. godišnjice Prve cazinske – 503. brigade: Komandovanje natopljeno tugom

Televizijski studio, ratne Televizije Bihać, podrumska memla štipa za nos, oči. U emisiji sam „Zlatni ljiljani“, a gosti mi najodgovorniji ljudi Prve cazinske pješadijske brigade. Komandant Muhamed-Hamdo Delalić, smiren, vojnički stamen i stabilan. Do njega Eso, Kasim, pa drugi Eso, Maršal, Begi...

Piše: Mirza Sadiković

Razgovor o Brigadi, Cazinjanima, prvim borbama na grmuško-srbljanskom platou, organizaciji i ustroju Jedinice...

Koliko ponosa, dostojanstva u tim ljudima što brane BiH, koliko hrabrosti, i one djetinje iskrenosti i naivnosti, koje ću tek godinama kasnije razumijevati.

I dvadeset pet godina kasnije. Ponovo u televizijskom studiju. Modernom, sa nemjerljivim „dometom“ od onog prvospomenutog. Ovaj put „Razgovor s povodom“- jubilej - 503. brdske brigade.

Nevješto se otimaju pitanja, trema sada štipa. Pokušavam dokučiti, vratiti pogled kroz tih dvadeset i pet ogledala. Od Mokreša do Sanskog Mosta... Od onog prvog postrojavanja ispred nekadašnjih Agrokomercovih proizvodnih farmi, kada sam i sam stajao u redu kojeg su popunjavali članovi Komande. Kao pomoćnik komandanta. Istina tek nekoliko dana.

Gosti mi ponovo – oni koji su vodili Prvu cazinsku – 503. brigadu.

Komandant Hamdo, pa Esad,Senad, Sead, drugi Eso...

I dok u grču, i kosti u grlu postavljam pitanja, gotovo ne čujući odgovore, odjekuje mi ona Meše Selimovića iz „Derviša i smrti“: Ništa nemam osim uvjerenja da sam častan i ako to izgubim, biću ruševina.

Kontekstualizira ona hod, svih ovih dvadeset i pet godina, ovih ljudi, komandanta Delalića i njegovih boraca.

Pogotovo danas, kada se sjećamo, kada svjedočimo formiranju i životu jedne od najuspješnijih Brigada u Petom korpusu ARBIH, ali i Armiji BIH.

Najradije bih pitao, otima mi se... Čiji je ovo komandant, čiji su ovo borci?!

Dotiče li se njih, a sigurno je da ne dotiče, sadašnja stvarnost.

Slike i sjećanja naviru. Prestižu jedna drugu. Jedva održavam koncentraciju. Gubim osjećaj za vrijeme i trajanje emisije.

komandant
Brigadir Muhamed Delalić - Hamdo, komandant 1. cazinske, kasnije 503. slavne brdske brigade

Trideseti septembar 1993. godine... Pritisla cazinska jutarnja izmaglica. Ispred zgrade komande Brigade nervozno grupa ljudi pokušava, maše, prijeti. A, on, komandant, smiren, vojnički stamen i stabilan... Baš onakav kakvog ga pamtim iz prvih TV „Ljiljana“.

- Ja sam vojnik i slušam naredbe moje komande i komandanta Petog korpusa ARBiH. Drugo me ne zanima. Ja se ne bojim, vidiš koliki sam, koliko me ima... pucaj?! Ako je to rješenje...

I prevagnulo je to. Odredilo dalji tok odbrane, iako nisu jenjavali napadi tih septembarskih dana na komandanta 503. Jer, znali su, ako popusti on i njegova Brigada, put ka ostvarenju cilja stvaranja tzv. Autonomne pokrajine „Zapadna Bosna" je osiguran. I planovi o uništenju države BiH i svega bosanskog.

Histerija združenih napada na komandanta, koji je prelomio, ni sam ne znajući da li je bio svjestan težine tog trenutka, nije prestajala. I ne samo tih dana.

Ipak, on je nastavio put sa svojim borcima.

I na tom mu je putu, otkako je krenuo još od napada na Bosansku Krupu aprila 1992. godine, pa sa borcima i braniteljima bez brigada na grmuško-srbljanski plato, pa od Mokreša do Liskovca, Pećigrada, Velike Kladuše, Radića, Bosanske Krupe, Jasenice, Lušci Palanke, Ključa, Bosanskog Petrovca, dijelova Bosanskog Novog do Sanskog Mosta, najčešće bol za saborcima kidala željezničku vojničku čvrstinu.

Imao je samo jedan cilj - biti i ostati sa svojim borcima.

A, zajedno s njima porazio je separatističku vojsku Fikreta Abdića, porazio jedinice agresora - vojske tzv. SAO Krajine, Republike Srpske, Vojske Jugoslavije... I ostao cijelo vrijeme na čelu Brigade.

Bio i ostao – časni komandant.

I časni pripadnik 503. cazinske.

Međutim, pita li se danas iko, dvadeset i pet godina kasnije, ko je ovaj komandant, ko su njegovi borci?!

Sigurno je jedno - da ga danas – uopće i ne dotiče sadašnja stvarnost.

Jer, nije ostajao imun ni kasnijih napada, združenih koalicionih partnera u vlasti, u njihovim mirnodopskim bitkama za pozicije.

Kazaće jednom stidljivo, onako za sebe, u druženju sa svojim saborcima: Mnogo sam se serbeznije osjećao onih 1301 dan opsade, pa na svim linijama fronta nego kasnije „među nama“. Nisam pristao da budem ičiji.

I nastavljeno je sa svojatanjem, pa opet ostavljanjem, pa prozivanjem... A on i borci mu, po sračunatom defetizmu bošnjačke minder komponente, nisu ničiji, osim svoji.

Časni kamandant i časni borci.

Kazuje mi i u ovoj emisiji „Prošlost se može posmatrati samo očima sadašnjosti.“ I dodaje: Ne smeta mi to što smo uradili u odbrani BIH, jer to je bila naša ljudska dužnost. Bila je to naša obaveza, bio je to naš odgovor na agresiju, na tragediju našeg naroda. I ponosni smo na to... Ali, godinama gledamo ovaj naš apsurd. Potpuno jedno ludilo. Niko nema dostojanstva, niko se ne bavi time hoće li se za nas nešto uraditi. Trebaju nam ljudi, rad i da se izvučemo iz ovoga...

I ostao je on uz svoje i sa svojima čovjek. Prije svega ljudina i poštenjačina. A, očito, da to boli „nekoga“...

I zato, danas dvadeset i pet godina kasnije, kada se kaže 503. cazinska... Kada se pominju njeni borci, valja ustati. Ta imena, ti pojmovi ne mogu se izgovarati sjedeći. Treba odšutjeti i pomoliti se. Radi nezaborava znanih branitelja.

 

(Cazin.NET)

 

0 Comments

Facebook komentari

Povezane vijesti

Back to top