U Sarajevu je jučer obilježena 32. godišnjica prvog masakra na pijaci Markale, kada je od eksplozije minobacačke granate ispaljene s položaja Vojske Republike Srpske ubijeno 68, a ranjene su 142 osobe.
U znak sjećanja, preživjeli, porodice ubijenih, zvaničnici i građani Sarajeva položili su cvijeće na spomen-obilježje na pijaci Markale nakon čega je u Narodnom pozorištu održana zajednička komemorativna sjednica Skupštine Kantona Sarajevo, Gradskog vijeća Sarajeva i općinskih vijeća s područja Kantona Sarajevo.
Oni koji su preživjeli, sa sobom danas nose ožiljke, traume, tugu i sjećanja duboko urezane. Jedan od njih je Kemal Osmanović koji je za „Avaz“ ispričao kako je taj dan izgledao, zastavši nekoliko puta jer je tuga prevelika.
Svakodnevna borba
- Pošao sam na pijacu da zamijenim cigarete za nešto drugo, hranu, jer sam kući imao sina od pet godina. Imao sam 35 godina tada. Sretnem prijateljicu stomatologa i pošto sam trebao da popravim zube, ona je htjela da mi da broj da je nazovem. Prekoputa je bila moja prijateljica Ruža, a sa mnom je bio i moja tata. Sjedio sam na tezgi i u trenutku dok mi je prijateljica pisala broj, pala je granata – prisjeća se Osmanović.
Uslijedio je horor.
- Ona je pala. Nije vidjela da nema obje noge, samo je vikala da su ljudi povrijeđeni da im se pomogne. Nikad neću zaboraviti kako joj je kosa izgledala u tom momentu. Stajala je u zraku i to je bio jedan detalj koji mi se urezao. Kako sam sjedio, geleri su se odbili i ostao sam bez stopala, lijeva noga mi je bila smrskana i pao sam na pod. Bio sam svjestan svega. Moja prijateljica Ruža je bila masakrirana, prizor je bio strašan. Odmah je poginula. Prijatelji su me ubacili u gepek nekog auta i ja sam se onesvijestio. Sjećam se da je neka žena kad me vidjela vrisnula i to je to – opisao je Osmanović.
Nakon toga prebačen je na liječenje u Italiju, zajedno s još osam ranjenika, a danas, ostala su živa sjećanja zbog kojih nikad nije otišao na obilježavanje godišnjice na Markalama.
- Izbjegavam ove skupove. Ljudi ne mogu shvatiti kako je to doživjeti. Nisam znao gdje mi je otac, je li živ, on nije znao jesam li ja, moja porodica me tražila po mrtvačnici – kazao je Osmanović.
Srećom, preživio je, međutim, osim borbe s traumama, morao je proći i one sa zdravljem jer je povreda koju je zadobio ostavila velike probleme.
Živa sjećanja
Damir Malagić preživio je masakr na tržnici 28. avgusta 1995, a na dan prvog masakra na Markalama, otišao je s pijace samo nekoliko minuta prije nego je bačena bomba.
- Bio sam taj dan na pijaci, gdje sam radio. Pozdravio se sa drugom Igorom Reharom i rekao mu da moram ići kući, imao sam jaku glavobolju. Došao sam do Logavine kada je pala granata i ubila mog prijatelja i mnoge druge. Kasnije sam se vratio dolje, ali mi stariji nisu dali prići, bojali su se da ne padne druga granata. Poslije toga nisam više htio raditi na Markalama, prešao sam na tržnicu i nakon godinu i po dana pala je granata i tu – prisjeća se Malagić.
Sjećanja su i danas živa. Kad je tišina, kaže, ima osjećaj kao da će odjednom nešto eksplodirati i cijelo tijelo mu zadrhti.
Svi koji su se našli u blizini nastojali su pomoći ranjenim sugrađanima, a oni koji su imali automobile prevozili su ranjene do bolnice. Slike raskomadanih tijela i ljudi koji dozivaju upomoć obišle su svijet iz opkoljenog Sarajeva.
Mjesto susreta
Markale su tokom dana opsade Sarajeva, osim mjesta na kojem su se nabavljale namirnice, bile i mjesto susreta prijatelja te mjesto stvaranja novih i obnavljanja starih poznanstava.
Nakon rata, 5. februar proglašen je Danom sjećanja na sve poginule građane Sarajeva u periodu 1992.-1995.
Foto: Facebook
