Priča koja ledi krv u venama: Otac je zlostavljao, vezao za krevet, držao u mraku, grebao noktima (VIDEO)

Živjela je u sobi tri sa tri. U mraku, privezana za nošu ili u kolijevci. Nikada nije vidjela ništa osim dva komada namještaja i drvene palice s kojom ju je otac tukao. Govor je bio zabranjen, a hranila se mekanom hranom.

Kada razmišljamo o divljoj djeci na pamet nam padaju Mogli i Tarzan, zapravo neke vrste junaka i idola koji odrastaju u idiličnoj prirodi. Iako ne komuniciraju s ljudima, pričaju i socijalizuju se sa životinjama. Nažalost, neka djeca su odrastala i (ne)razvijala se u potpunoj i apsolutnoj izolaciji, često zlostavljana od roditelja. Jedan od najšokantnijih slučajeva je o djevojčici koji su prozvali Džini, prenosi Hayat.ba.

Godine 1970. pukim slučajem (jer je pratila slijepu majku po socijalnu pomoć) otkrivena je djevojčica za koju su mislili da je autistična, mentalno retardirana i da ima najviše sedam godina. Ispostavilo se da ima 13, a slučaj je preuzela socijalna služba i policija.

Džini, s obzirom da njen otac nije podnosio buku, nije bila izložena govoru. Znala je desetak riječi koje je naučila od majke. A ona je samo jednom dnevno smjela da uđe u sobičak u kojem je djevojčica provela deceniju, bilo zavezana na noši, ili zavezana u krevecu.

U historiji SAD-a nije bio tako radikalan slučaj izolacije kao što je to kod Džini.

Njena je majka bila tiha i povučena žena koja se bojala supruga. Toliko ju je tukao da je gubila vid. Otac ipak, nije htio dejcu, pa ih je dvoje umrlo pod nerazjašnjenim okolnostima. Preživjeli su samo Džini i jedan njen stariji brat. Ali, ona se malo sporije razvijala pa je otac s gnušanjem (a mrzio je žene jer mu je vlastita majka dala žensko ime) zaključio da je mentalno oštećena u razvoju i djevojčicu od samo 20 mjeseci je stavio u sobu.

Brat, koji je kasnije pobjegao od kuće, atmosferu je opisao kao koncentracioni logor gdje je otac išao s puškom i reagovao na svaki zvuk. Ali barem je mogao da ide u školu, dok je sestra dane provodila u jednoj pozi zbog koje joj se tijelo loše razvilo.

Bila je ozbiljno pothranjena jer su je hranili kašicama, mlijeko kuhanim jajima i vodom. Nije mogla da guta tvrdu hranu niti da žvaće. Čekala je da se hrana sama razgradi u ustima ili bi je usitnjavala prstima.

Tim koji je, piše Vintage news, oformljen kako bi se bavio djevojčicom kada su roditelji završili u zatvoru zaključio je kako su jedine fraze koje zna “ne, nemoj više” i “dosta”, vjerovatno upućene ocu koji ju je mlatio.

Nesretna devojčica je teško hodala, a ruke je držala ispred sebe poput zeca. Dok je porodica spavala u dnevnoj sobi, mala spavaća soba bila je tamnica za Džini, a druga hram očevoj pokojnoj majci, Džininoj baki.

Ponekad bi je zaboravili da je odvežu, pa bi provela noć privezana za nošu. Otac je pustio nokte kako bi mogao da je grebe kada počne da ispušta zvuke, pa bi na nju režao i lajao poput psa. Ako nije mogla da proguta hranu (a jedva je gutala) onda bi joj je natrljao po licu.

Soba je uvijek morala da bude u potpunom mraku, pa se njene oči nikada nisu naviknule na svjetlost i imala je problema da vidi dalje od tri metra. Bila je potpuno inkontinentna i masturbirala je u javnosti nakon što je “otkrivena”.

Njen otac je navodno obećao da će ako Džini “doživi 12. godinu, da je otkritje sveijtu”, ali je to prekršio. Djevojčica je slučajno otkrivena, jedan jedini put kada je izašla. On nije mogao da se nosi s medijima i policijom i izvršio je samoubistvo puškom. Sinu je napisao “budi dobar dječak”, a u drugom je pismu pisalo “svijet nikada neće razumijeti”.

S obzirom na to da je bila invalid i da nije mogla da zaštiti djecu, protiv majke je odbačena tužba.

Džini je imala 27 kilograma, nije reagovala na promjene temperature, imala je dva reda zuba, udubljen abdomen, krhke kosti, debele ožiljke od vezivanja i masnice, nedovoljno razvijena rebra i nepostojeću motoriku. Iako je savladala nešto malo jezika i društvenih normi, nikada nije postala socijalizovana osoba.

Najžalosnije je što su mnogi ljekari bili uvjereni da je mentalno zaostala od rođenja. Imala je neartikulisane izlive bijesa, nije reagovala na obraćanje ili podražaje, često je urlala bez razloga ili skidala odjeću. Nikada nije plakala, kao da nije mogla, a nije prepoznavala niti izraze lica. Nije voljela ni da je majka dodiruje. Vokabular joj se nikada nije proširio sa osnovnih 20 riječi, uprkos trudu i radu ljekara i psihologa.

Kasnije se malo popravila. U bolnici je, nakon nekog vremena, počela da pokazuje sreću kada bi je neko posjetio. Naučila je da se smiješi i čak i igra. Bila je duboko fascinirana klavirom i klasičnom muzikom, vjerovatno jer je kao mala kroz prozor mogla da čuje komšiju kako svira klavir. Poslije nekog vremena ćak je uspjela da prihvati zagrljaj i da ga uzvrati.

Kada je napunila 18 godina majka je tražila da zajedno žive u staroj kući. Džini nije to dobro podnijela. Danas živi u državnom domu na tajnoj lokaciji.

Po njenoj životnoj priči nastao je film “Mockingbird don’t sing” u kojem su izmjenjena imena.

Izvor: