Home

Prije 25 godina dogodio se najveći pojedinačni zločin u Bijeljini

25 Sep

Prije 25 godina dogodio se najveći pojedinačni zločin u Bijeljini

U noći između 24. i 25. septembra 1992. godine dogodio se najveći pojedinačni zločin u Bijeljini, užasan i zbog broja ubijenih, ali još više zbog izbora žrtava i razloga zbog kojeg je počinjen.

Te noći je bijeljinska policija blokirala glavnu ulicu u naselju Bukreš, ulicu koja vodi prema selu Amajlije, nedaleko od Kasarne, a pripadnici specijalne policijske jedinice MUP-a RS, poznatoj pod nazivom «Pahuljice», kojoj su komandovali ministar policije Mićo Stanišić i njegov zamjenik Tomo Kovač i, naravno, Radovan Karadžić, upala je u kuće od broja 154 do broja 160 i podigla, sa spavanja, 22. ukućana, od toga sedmero djece i osam žena, od kojih su četiri bile starije od 60 godina. Niko nije čuo galamu. Da li su im rekli da idu u razmjenu ili je strah zaledio riječi na usnama? Poslije je jedan od policajaca koji su čuvali stražu ispričao da se čuo samo krik Amire Sarajlić, kad su ih ubacili u kamion :»Gdje mi je Ado?». A njen mali, šestogodišnji sin Ado, zavukao se bio pod jorgan, nije mogao da se razbudi. Jedan od zločinaca se vratio u kuću, našao malog i donio ga majci. Ona nije znala šta ih čeka.On je tačno znao gdje dijete nosi.

Odveli su ih u Balatun, na obalu Drine, i sve ih pobili. Ujutro su naredili nekima od mještana da leševe pobacaju u Drinu.

Nije teško odgonetnuti zašto je ovakav zločin počinjen. Tog ljeta, prve krvave bosanske godine, zastao je malo proces etničkog čišćenja, Bošnjaci su se ponadali da je najgore prošlo, da će se nadurati. Zločinački um sa vrha piramide zla zaključio je da treba počiniti takav zločin, koji će sve ostale natjerati na bijeg. Ali, pamet staje pred zamišljenom slikom : porodice Sarajlić, Sejmenović i Malagić, najmirniji ljudi na svijetu, omiljeni u komšiluku i u gradu, žene, djeca, na obali Drine, pod svjetlima farova, mala tijela u koja se zarivaju kuršumi. Da li su ih pobili sve odjednom, ili su neki morali gledati kako im ubijaju djecu? Šta je s ljudima koji su to počinili, mogu li mirno spavati? Mogu li spavati bijeljinski policajci, vodeći ljudi iz domaće policije, iz Državne bezbjednosti, političari koji su sve to odobravali? Niko se od njih nije javio, do danas. Na dvadesetu godišnjicu zločina, 25. septembra 2012. godine, bijeljinski «Preporod» i Dječija ambasada Međaši organizovali su tužni skup i uputili protestno pismo bijeljinskom Okružnom tužilaštvu. Zatim je mala grupa ljudi otišla u Balatun, na mjesto zločina, i bacila 22 ruže u bistru Drinu, za dvadeset i dva pokošena cvijeta. To ćemo učiniti i u ponedeljak 25. septembra. Toliko bar možemo.

Te noći ubijeni su : Admir i Alma Sarajić, djeca od 6 i 10 godina, njihova majka Amira (otac Sadik Hadžisalihović) rođena 1955. godine i njihov otac Osman (sin Izin) rođen 1956. godine, njegov mlađi brat Senad (1967), otac Izo (Izedin) rođen 1931. i majka Rašida (otac Osman Osmanović) rođena 1920. godine. Uz njih i Derviša Sarajlić (otac Mehmed Hamidović) rođena 1956, Muharem Sarajlić, sin Ćerimov (1952), mala Selma Sarajlić, kćerka Muharemova i Dervišina, rođena 1980. godine (imala je dvanaest godina) i njen brat Zekerijah (1976). Ubijena je i Zurijeta Sarajlić (otac Osman Džafić) rođena 1934., i njena sestra Najla Džafić (1931), koja je te večeri došla da ih posjeti.

Pobijeni su i Sejmenovići : Jusuf (sin Hasanov) rođen 1949, njegova žena Izeta (otac Huso Roćević) rođena 1951. i djeca Edina (1973) i Edin (1979).

I Malagići : Rašid (otac Durmo) rođen 1947, njegova majka Haša (otac Alija), rođena 1926, Rašidova žena Amira (otac Alija Zulčić) rođena 1953, i djeca Elvir (1972) i Almir (1974).

Ko je odgovoran za ovaj strašni zločin?

Sjećam se jednog od naših komemorativnih skupova, kakve organizujemo svake godine, povodom godišnjice zločina. Bila je 2005. godina. Posljednjeg dana jula na šehidskom mezarju Lipi , uz prisustvo velikog broja ljudi, sahranili smo posmrtne ostatke trinaestoro iz ove grupe, nađenih na groblju u Sremskoj Mitrovici. Na toj dženazi ja sam govorio, i obećao da zločin nećemo zaboraviti i da ćemo tražiti pravdu, ako treba, i do sudnjega dana. Ispisujem ove redove kao zalog za tu zakletvu. I sjećam se kako je na našem komemorativnom skupu, u prostorijama „Preporoda“, Duško Tomić izgovorio imena svih zločinaca, i onih koji su naređivali, i onih koji su pucali, i onih koji su čuvali stražu, organizovali ili prikrivali zločin. I to pred brojnim TV kamerama, jer smo taj događaj ranije najavili. Kako je rekao, o ovom strašnom zločinu sve znaju Mićo Stanišić, Tomislav Kovač, Goran Mačar, Goran Sarić-Sara, Drago Vuković, Stevo Bokarić, znaju i ljudi iz bijeljinske policije : komandir Zoran Spasojević, policajci Slobodan Andrić, Dragan Kanjčević i Zoran Novaković, Rodoljub Ivanović, tadašnji komandir rezervne policije u selu Brodac, Jovo Ljubojević, zamjenik komandira u Brocu, i Mile Škorić, pripadnik DB-a, znaju i ljudi iz tadašnjeg vrha SDS-a. Pogotovo znaju oni koji su pucali, pripadnici jedinice «Pahuljice» kojom je komandovao kasnije ubijeni Duško Malović : Peđa Bartula, Malovićev zamjenik, Risto Stuparušić Stupa, Milenko Samardžija Travka, Slavenko Kovačević Kino, Kosta Stanić Kole, Mitar Jolović Jola, Nenad Marković Tripa, Milenko Ećimović Kroka, Nenad Perović Peros i Danko Arbinja Mento.Većina njih živi danas u RS-u (Sokolac). Ja sam to objavio u knjizi „Majstori mraka“ 2007. godine. Važnu ulogu u bijeljinskoj policiji imao je tada i Predrag Ješurić, a pokojni Bgranko Stević je bio načelnik MUP-a. U to vrijeme u Bijeljini su bili i Centar javne bezbjednosti, i sjedište MUP-a RS-a, Regionalni centar Državne bezbjednosti i Specijalna brigada MUP-a. A svi su oni dobro znali šta rade.

U obimnom dokaznom materijalu za ovaj slučaj nalaze se i dva saopštenja koja sam objavio u «Majstorima mraka». Prvo je saopštenje Srpske radikalne stranke, sa potpisom Mirka Blagojevića, objavljeno na Radio-Bijeljini, neposredno nakon zločina. U tom saoapštenju Blagojević i njegovi četnici otkrivaju šta se sve dogodilo i traže da se sprovede istraga i da se pred lice pravde dovedu nalogodavci i izvšioci ovog zločina (koji su, pred prijetnjama bijeljinskih četnika, pobjegli helikoperima MUP-a na Pale). Drugo je saopštenje bilo tajno, potpisao ga je Tomislav Kovač u ime MUP-a RS, i njime se osuđuju bijeljinski četnici što su otkrili ovaj zločin, jer to nanosi štetu srpskom narodu. Da, osuđuju se oni koji su sve otkrili, ali ne i oni koji su to počinili.

U saopštenju Srpske radikalne stranke pisalo je i ovo:

« Srpski četnici Sjeveroistočne Bosne izražavaju najoštriji protest povodom događaja koji se desio u noći između dvadeset četvrtog i dvadeset petog septembra 1992. godine. Te noći Specijalna jedinica MUP-a REPUBLIKE SRPSKE, sastavljena od ljudi, ne iz Semberije, u vrijeme trajanja policijskog časa, odvela je četrnaest članova familije Sarajlić i osam članova familije Sejmenović i iste likvidirala. Srpski četnici Sjeveroistočne Bosne povodom ovog događaja traže da se o istom povede istraga i svi počinioci dovedu pred lice pravde, kako oni, tako i njihovi naredbodavci. Srpski četnici će se istinski i časno boriti za slobodu REPUBLIKE SRPSKE i njenu međunarodnu afirmaciju u sastavu vojske Srpske, ali će isto tako znati da neutrališu rad svih zločinaca koji bi trenutno htjeli da se lociraju i bitišu na prostorima Srpske Semberije i Podmajevice.»

U potpisu na kraju ovog saopštenja je komandant srpskih četnika za sjeveroistočnu Bosnu Mirko Blagojević.

A kad su nestale porodice iz kuća u Bukrešu, na vrata su zakačena obavještenja koja glase: » KUĆA IZUZETA za potrebe radnika Ministarstva unutrašnjih poslova», s pečatom i potpisom. Treba li neki jači dokaz o tome ko je pobio ukućane?

Uz to, kako se čulo, u jednu od kuća odmah se uselio Stevo Bokarić, visoki policijski dužnosnik.

Četnici su, dakle, napisali to saopštenje, da bi skinuli krivicu sa sebe, a onda su opkolili zgradu Radio-Bijeljine i natjerali uplašenog Peru Simića da taj tekst više puta pročita. Tako su svi saznali za strašni zločin. I svi su i dalje ćutali.

Na saopštenje četnika reagovao je svojim ( tada tajnim) saopštenjem za javnost pomoćnik ministra za unutrašnje poslove Tomo Kovač. On je napisao :

« Povodom saopštenja za javnost Srpske radikalne stranke za sjeveroistočnu Bosnu, objavljenog na Radio SIM 27. 09. 1992. u 14, 16, 17 i 18 sati, Ministarstvo za unutrašnje poslove Republike Srpske oglasilo se sljedećim saopštenjem:

U noći između 24. i 25. septembra ove godine iz Bijeljine je nestao jedan broj lica muslimanske nacionalnosti. Za sada se ne raspolaže sa potpuno pouzdanim podacima o broju nestalih i nastradalih, počiniocima i motivima, ali se ovaj događaj može dovesti u vezi sa masakrom Srba počinjemim istog dana u Milićima. Istraga je u toku.

MUP Republike Srpske najenergičnije odbacuje optužbe Srpske radikalne stranke, da su to uradili pripadnici Specijalne jedinice koji su se tada nalazili na ratištima u Višegradu i Milićima gdje su spašavali srpsko stanovništvo od najezde ustaško-muslimanskih snaga.

Ovakav nepromišljen čin jedne političke stranke nanio je veliku štetu Srpskoj državi i srpskoj politici. U teškom vremenu kada se vodi rat među narodima ovi i slični potezi više koriste neprijatelju nego srpskom narodu.
U Bijeljini 29. 09. 1992. godine – Pomoćnik ministra za unutrašnje poslove Tomo Kovač.»

Šta reći na ovo sramno saopštenje koje može ući na velika vrata u svjetsku istoriju gadosti? Treba znati da su bijeljinski četnici, koje je vlast pokušala optužiti za ovaj strašni zločin, opkolili tada bijeljinsku kasarnu, u kojoj su se nalazile «Pahuljice», tražeći da ubice budu uhapšene i da im se sudi. Tada su došli policijski helikopteri i evakuisali ekipu ubica. I sve to nije znao Tomo Kovač? Nije znao ni koliki je broj pobijenih ( on kaže : nestali), ni ko ih je pobio, ni zašto, ali zna da je to (opravdana !) odmazda zbog navodnog masakra nad Srbima u Milićima istog dana. Nije, valjda, znao ni za helikoptere, nije znao ni gdje se toga dana nalazila specijalna jedinica kojom je komandovao sam vrh MUP-a, dakle on, Tomo Kovač, zamjenik ministra, i Mićo Stanišić, ministar policije. Ali je znao da iznošenje istine nanosi štetu čitavom srpskom narodu. Ubijanje djece, dakle, nije nikakav grijeh, ali ako neko javno progovori o tome – to je velika greška, koja šteti svim Srbima. Treba da se zna i ovo : u Hagu je Mićo Stanišić oslobođen krivnje za ovaj zločin. Ostaje Tomo Kovač, protiv koga je u BiH podignuta optužnica. Nadajmo se da će pravosuđe jednom ipak uraditi svoj posao.

U septembru 2007. godine razgovarao sam s Dragom Vukovićem, čovjekom koji je najčešće pominjan u vezi s ovim užasnim zločinom. On je tražio razgovor, i ja sam se rado sreo s njim. Rekao mi je tad i ovo :

-« Ja sam išao svuda, od Suda za ratne zločine, do advokata Duška Tomića, sa zahtjevom da se ovaj slučaj što prije i što efikasnije riješi. Ne mogu više uvjeravati ljude da ja, i da sam htio, nisam mogao učiniti ništa, jer Državna bezbjednost ima sasvim specifične zadatke, i ne radi « na terenu», da se tako izrazim. O slučaju se sve zna, o ubicama i naredbodavcima takođe, a meni se čini da se moje ime spominje samo zato da se skrene pažnja sa ljudi koji su, očigledno, imali glavnu ulogu u svemu tome, već i po položaju koji su zauzimali. Tomo Kovač je svakako jedan od njih, jer ovakav zločin, ovako izveden, nije se mogao organizovati bez znanja i odobrenja vrha MUP-a. U Bijeljini je tada javni tužilac bila Nada Milošević, a istražni sudija Biljana Simeunović. Njihov zadatak je bio da istraže ovaj zločin, tim prije što su obje bile članovi komisije koja je tada formirana da utvrdi sve činjenice vezane za zločin. One nisu ništa učinile. Zašto, da li im je to neko naredio, da li im je neko prijetio – to treba same da kažu. Biljana Simeunović je danas ( 2007- godine – primj.aut.) zamjenik glavnog tužioca Tužilaštva Bosne i Hercegovine Marinka Jurčevića. Kad smo joj se obratili sa molbom da ubrza ovaj slučaj, samo je odmahnula rukom i rekla : «To mene ne interesuje». Načelnik krim-službe u bijeljinskom Centru javne bezbjednosti bio je Raco Marjanović. I on bi morao znati istinu. Član komisije koju sam pomenuo bio je i Pero Simić. Ja tražim da se sve riješi što prije, pa ko je kriv, neka odgovara, ma ko to bio. A ja svima stojim na raspolaganju. Smatram da sakrivanje istine ne može donijeti ništa dobro, ni sad, ni u budućnosti.

U vrijeme dok sam pisao o ovom zločinu dobio sam iz Amerike pismo Zumrete Skokić, rođene Sarajlić, kojoj je cijela porodica pobijena. Pisala mi je kako je mučno tragala za istinom tih dana, a istinu niko nije htio da joj kaže. U kućama ubijenih našla je nered, a na stolu je bilo nekoliko boca s alkoholom. Niko od ubijenih nije pio. Spremajući se za svoj krvavi posao, zločinci su se častili. U komšiluku, kako su im govorili, niko ništa nije čuo. Zumreta je na kraju napisala i ovo :

„ Prve noći nakon povlačenja vojnih lica nastala je pljačka u svih pet kuća, ali ni o tome niko ništa nije znao. Ili nije htio da kaže. Umjesto toga, izmišljali su razne priče : da je u kući Ize Sarajlića, mog oca, bila radio-stanica, a Caco Petrović iz Janje rekao je mom Mustafi da su zločin počinili Hrvati. Takvih morbidnih priča mi smo se naslušali i u Janji i u Bijeljini, za sve vrijeme rata.

Danas, kad mislim o svemu, ne želim nikoga da mrzim. Želim samo da se sazna istina. I da neko odgovori na pitanje : ko su i kakvi su ljudi koji su naredili da se svi oni pobiju, da se i žene i djeca pobiju, kakvi su oni koji su naredbu izvršili i ko su i kakvi su oni koji su sve to prikrivali do dana današnjeg? Uključujući i naše bivše komšije i sugrađane koji su nešto od toga znali, a nisu htjeli da kažu.

Danas, 25 godina kasnije, procesuiranje ovog zločina je i dalje na početku, mada se sve zna. Kažu da se dosije selio iz ladice jednog, u ladicu drugog istražitelja, da je neko s vrha kočio istragu, da nije bilo volje da se odgovorni izvedu pred sud, jer bi se otkrila uloga mnogih važnih ljudi u ovom i drugim zločinačkim poslovima. U svakom slučaju, nama ostaje samo da čekamo i da se nadamo. I da podsjećamo na ovaj i druge slučajeve, da zapišemo što znamo i ne dozvolimo da sve padne u zaborav. Toliko dugujemo žrtvama, zemlji, narodu i zavičaju. I sebi, naravno.

Zbog toga u ponedeljak 25. septembra Bošnjačka zajednica kulture „Preporod“ i Dječija ambasada Međaši, uz saradnju familija žrtava, organizuju skromni komemorativni skup u dvorištu kuće u Bukrešu ( Ulica Knez Ive od Semberije broj 154) s početkom u 11 sati. Oni koji to žele otići će zatim u Balatun, na obalu Drine, na mjesto zločina, da u rijeku bace 22 ruže, u znak sjećanja na nevine žrtve, a nakon toga će biti upriličena zajednička posjeta šehidskom mezarju na haremu Lipić u Selimovićima. Ko može, neka dođe, da uveličamo taj skup i pošaljemo poruku svima : da nikad nećemo zaboraviti i nikad nećemo prestati da tražimo pravdu.

Toliko bar možemo učiniti.

 

(Izvor: Saff)

0 Comments

Facebook komentari

Povezane vijesti

Back to top