Haški osuđenik i ratni zločinac Goran Jelisić neće biti pušten na slobodu prije vremena, saopštio je Međunarodni mehanizam za krivične sudove. Takvu odluku jučer je donijela predsjednica suda Graciela Gatti Santana, odbijajući zahtjev Jelisića za prijevremeno puštanje na slobodu.
Haški osuđenik i ratni zločinac Goran Jelisić neće biti pušten na slobodu prije vremena, saopštio je Međunarodni mehanizam za krivične sudove. Takvu odluku jučer je donijela predsjednica suda Graciela Gatti Santana, odbijajući zahtjev Jelisića za prijevremeno puštanje na slobodu.
Jelisić je 1999. pred Haškim tribunalom priznao krivicu za zločine, među kojima su ubistva, okrutno postupanje i pljačka kao ratni zločini, kao i ubistva i druga nečovječna djela kao zločine protiv čovječnosti. Osuđen je na 40 godina zatvora, a sud ga je proglasio lično odgovornim za 12 ubistava i nanošenje teških povreda, počinjenih 1992. u Brčkom, u policijskoj stanici i logoru Luka, opisujući njegove postupke kao "posebno surove, sadističke i ispunjene entuzijazmom".
Iako je Jelisić ispunio formalni uslov od dvije trećine izdržane kazne u septembru 2024. godine, sud smatra da težina njegovih zločina i nedovoljno dokazana rehabilitacija ne idu u korist prijevremenog puštanja.
Sutkinja Gatti Santana navela je da Jelisić nije uvjerljivo pokazao iskreno prihvatanje odgovornosti, kritičko preispitivanje svojih postupaka niti autentično kajanje. Posebnu težinu imale su i primjedbe udruženja žrtava, koja su se snažno usprotivila njegovom oslobađanju, navodeći da on ne zaslužuje milost i da bi njegov izlazak izazvao patnju i strah kod preživjelih i povratnika u Brčkom.
Mehanizam je zaključio da ne postoje humanitarni razlozi koji bi opravdali oslobađanje, niti dokazi o izuzetnim okolnostima koje bi prevagnule nad negativnom ocenom njegove rehabilitacije.
Ko je Goran Jelisić?
Goran Jelisić, rođen 7. juna 1968. godine u Bijeljini, bio je pripadnik bosansko-srpske policije tokom rata u Bosni i Hercegovini. Postao je notoran kao komandant logora Luka u Brčkom, gdje je počinio stravične zločine — pljačkao je zatočenike, prebijao ih i ubijao, često im naređujući ponižavajuće postupke poput stavljanja glave na metalne rešetke prije likvidacije.
Nazivao je sebe "srpskim Adolfom", što je i sam priznao pred sudom, i izjavio je da mu je cilj bio ubijanje muslimana. Na jednoj od prvih pojavljivanja pred sudom kazao je da mu je nadimak "Adolf" i da se ponosi time što je došao u Brčko da ubija Bošnjake.
Počinio je ubistva, pljačke i okrutno postupanje prema zatočenicima, uglavnom Bošnjacima i Hrvatima u logoru Luka, ali i u drugim objektima poput autobuske stanice "Laser" i policijske stanice u Brčkom.
U oktobru 1998. priznao je krivicu za 31 tačku optužnice — zločine protiv čovječnosti i kršenje običaja ratovanja — ali je negirao genocid.
Haški tribunal oslobodio ga je optužbi za genocid, jer nije dokazano da je imao cilj djelimičnog ili potpunog uništenja Bošnjaka.
Utvrđeno je da je kriv po ostalim tačkama, te je u decembru 1999. osuđen na 40 godina zatvora, što je Apelaciona komisija potvrdila 2001. godine.
Monstruozno ubistvo zabilježeno fotoaparatom
Također, koliko su njegovi postupci bili monstruozni svjedoči činjenica da je Jelisić ubio dvojicu civila Huseina Kršu i Hajrudina Muzurovića, dok je beogradski fotograf Bojan Stojanović hladnokrvno bilježio svaki trenutak. Taj, jedan od najupečatljivijih zločina zabilježenih fotoaparatom desio se u okupiranom Brčkom u maju 1992. godine tokom rata u BiH.
Kako je ranije pisala Balkanska istraživačka mreža (BIRN), egzekucija se dogodila naočigled prisutnih, među kojima su bili i lokalni policajci. Prema dostupnim podacima, Stojanović je znao šta će se dogoditi i nije slučajno naišao s fotoaparatom. Naprotiv, prema nekim izvorima, on je unaprijed platio Jelisiću 500 njemačkih maraka da bi fotografisao ubistvo – kao da je riječ o naručenom kadru, a ne o dokumentovanju zločina.
Fotografije su kasnije obišle svijet. Na njima se vidi kako Jelisić vodi dvojicu muškaraca, zatim im naređuje da se okrenu, puca u njih, a potom mirno odlazi. Iako su snimci bili ključni dokaz na suđenju u Hagu – gdje je Jelisić osuđen na 40 godina zatvora – okolnosti njihovog nastanka izazvale su burne reakcije i duboke moralne dileme.
Stojanović je za ovaj rad čak dobio nagradu World Press Photo, iako nikada nije javno objasnio svoju ulogu. Ostaje otvoreno pitanje: da li je bio novinar koji svjedoči istini ili saučesnik u zločinu? Da li je njegova prisutnost podstakla zločin, ili je pružila dokaze koji su omogućili pravdu?
BIRN podsjeća da ni nakon tri decenije ovaj slučaj nije do kraja rasvijetljen. Lokacija gdje su Kršo i Muzurović ubijeni nikada nije obilježena, a imena fotografa koji su svjesno bilježili zločin često se izostavljaju iz zvaničnih narativa.
"Fotografija može biti oružje – u rukama istine, ali i u rukama zločina", zaključuje se u izvještaju BIRN-a.
Kaznu služi u Italiji u koju je prebačen 2003. godine.
Više puta je podnosio molbe za prijevremeni otpust, navodno izražavajući kajanje, no one su odbijene jer tribunal smatra da nije ispunio uslove za raniji otpust.
