01 Apr

Snježana Kordić: Naše škole i fakulteti su rasadište nacionalističkih mitova o jeziku

Portal Cazin.NET vam prenosi intervju sa Snježanom Kordić, lingvisticom, koja je petnaestak godina predavala na fakultetima u Njemačkoj: u Frankfurtu, Bochumu, Münsteru i Berlinu. Snježana govori o jezičkoj politici, obrazovanju i savremenoj lingvistici. Intervju prenosimo povodom "bum" teme pokretanja Deklaracije o zajedničkom jeziku u BiH, Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori. 

Za one koji žele znati više o "našem" ili "njihovom" jeziku te Deklaraciju ali i jezik gledaju nacionalističkim očima, vjerujemo da će vas intervju u nastavku razuvjeriti svih dilema.

U Njemačkoj je i habilitirala 2002., a prethodno je završila postdiplomski studij lingvističke kroatistike i doktorirala 1993. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je bila i zaposlena na Odsjeku za kroatistiku od 1991. do 1995. Objavila je više znanstvenih knjiga koje su prevedene na engleski, njemački ili španjolski. Uz to je objavila i 150 drugih lingvističkih radova na raznim jezicima. Velik interes šire kulturne javnosti izazvala je njena posljednja knjiga Jezik i nacionalizam.

  • Vašu knjigu Jezik i nacionalizam osim što odlikuje to što je iznijela činjenično stanje o jeziku u BiH, Srbiji, Crnoj Gori i Hrvatskoj, karakteriše i jednostavnost stila kojim je pisana. Sve stavove iznesene u njoj potkrijepili ste citatima različitih svjetskih lingvista pa se iz nje može naučiti štošta o savremenim lingvističkim gledištima. Upravo zbog toga ona bi bila dobra literatura za studente jezika. Da li je u neki silabus na fakultetima uvrštena Vaša knjiga Jezik i nacionalizam? Da li je potrebno i zašto da se u školama/fakultetima govori o jezičkom nacionalizmu?

Studenti tu knjigu čitaju krišom, ispod klupe da profesori ne vide. Jer domaći lingvisti su iskonstruirali zajedno jednu priču usklađenu s nacionalističkim željama koju studenti moraju naučiti napamet, a uvidom u ovu knjigu sve bi se srušilo kao kula od karata. Napisala je nisam u jednom dahu, nego sam u nju uložila deset godina intenzivnog rada da bi na kraju svaki detalj bio poduprt dokazom. Ciljano se rekonstruirao narativ koji su studenti prisiljeni upijati prilikom studija.

U školama je već duže vrijeme stanje takvo da se usađuje nacionalizam kroz nastavu jezika, književnosti, povijesti i vjeronauka. Prešućuje se kad je o jeziku riječ da Bošnjaci, Hrvati, Srbi i Crnogorci imaju zajednički standardni jezik policentričnog tipa kakav je i njemački, kojim govore Austrijanci, Nijemci i većina Švicaraca. I engleski je takav jezik i arapski i španjolski i brojni drugi. Svaki od njih se govori u više naroda i država, i pritom postoje razlike unutar jezika između naroda i država pa se prepoznaje odakle dolazi govornik, kao što i mi prepoznajemo da li govornik dolazi iz Srbije, BiH, Hrvatske ili Crne Gore. Ali unatoč prepoznavanju zbog jezičnih razlika, to je jedan jezik jer govornici glatko razgovaraju i nisu im potrebni prevodioci da bi se međusobno razumjeli.

Kad bi se u školama navodili ovakvi primjeri, mogao bi se razbijati mit da svaki narod ili svaka država mora imati drugi jezik, ali škole i fakulteti to ne rade, nego čak ugrađuju taj mit. Kao i mit o čistoći jezika kad zahtijevaju da se ne koristi neka riječ ako ti za nju kažu da nije iz tvog naroda. A u lingvistici je poznato da ne postoji i nikada nije postojalo nešto što bi bio čist jezik i da čistoću jezika mogu zastupati samo ljudi neupućeni u lingvistiku i u funkcioniranje jezika. Tko zahtjeva čistoću jezika, taj ustvari širi nacionalizam jer povećava odbojnost prema drugima koji su navodno prljali jezik. Naše škole i fakulteti su rasadište nacionalističkih mitova o jeziku. A najodgovorniji za to su fakultetski profesori materinskog jezika jer oni formiraju sve buduće nastavnike i sastavljaju ili ocjenjuju u ministarskim komisijama nastavne planove, programe i udžbenike.

  • Iako ljudi koji svoj jezik nazivaju drugačijim imenima, npr. hrvatski i bosanski, komuniciraju bez poteškoća, neće lako priznati da govore istim jezikom. Sa koje društvene pozicije/pozicije moći treba doći pojašnjenje da svi svakodnevno dokazuju da govore istim jezikom jer se protok informacija obavlja neometano kako bi ljudi prihvatili tu činjenicu i tražili da ih se ne prisiljava na drugačije?

Stav ljudi o jeziku oblikuju televizija, škole, a i vjerske vođe. Metode koje koriste su ponavljanje neistina i prešućivanje činjenica. Kad bi oni počeli postupati drugačije, začas bi se promijenio stav ljudi o jeziku. Ovako, ne preostaje ništa drugo nego da što više osoba iznosi činjenicu da imamo zajednički standardni jezik jer svatko djeluje na određen krug ljudi i na taj način se može doprinositi promjeni.

  • Kako je moguće da pored svih općepoznatih prednosti koje bi donijelo pravno regulisanje o postojanju samo jednog jezika kao policentričnog, ideja o četiri različita i dalje opstaje? Zahvaljujući čemu je održivo takvo stanje?

Postoje interesne skupine koje profitiraju od ovakvog stanja. Jedna skupina su nacionalistički političari, kojima je to dobro sredstvo za proizvođenje međunacionalnih konflikata. Osim toga, ako su četiri jezika, onda imaju opravdanje za podjelu djece po školama, što povećava međunacionalnu netrpeljivost i time osigurava buduće glasače nacionalističkim političarima. Druga interesna skupina su fakultetski profesori materinskog jezika, koji tvrdnjom da svaki narod mora govoriti drugi jezik dodjeljuju sebi status spasitelja naroda. Računaju na povećan ugled u političkim krugovima i medijima. Treća interesna skupina su brojni navodni prevodioci i lektori, s tim da su oni proizvod fakultetskih profesora. Ideološka povezanost političara i fakultetskih profesora pokazuje koliko je u pravu Michael Fritsche kad tvrdi da „otkako je izmišljen nacionalni karakter, nastao je niz takozvanih društvenih znanosti čiji stalni cilj je znanstvena legitimacija naroda/nacije. To je prije svega jezikoslovlje, folkloristika, povijest, znanost o književnosti“.

  • Umjesto da u društvu postoje tendencije za ukidanje koncepta dviju škola pod jednim krovom, ljetos se pojavila inicijativa za pokretanjem nove takve i to u Jajcu.

U Jajcu imamo primjer da su isti učenici isprobali i podijeljenu i zajedničku nastavu, pa su na svojoj koži osjetili što se postiže podjelama. Dok su bili osnovci, dijelili su ih po nacionalnosti u dvije različite osnovne škole, a kad su završili osnovnu školu, spojili su ih u srednjoj. Kad sam o tome u Jajcu razgovarala sa srednjoškolcima jer smo imali predavanje i radionicu, istakli su da razdvojeno školovanje povećava mržnju među narodima. Oni se dobro sjećaju suzdržanosti i zazora s kojim su pogledavali jedni u druge kad su, nakon osmoljetke, prvi puta u srednjoj školi se zatekli zajedno u istom razredu. Ali ubrzo su vidjeli da imaju brojne zajedničke teme, zajedničke sklonosti ili antipatije prema određenom nastavniku, prepoznavali lijepa karakterna svojstva i kod učenika druge nacionalnosti jer čuju neposredno jedni druge što govore i svidi im se to što čuju. Rodila su se takva prijateljstva da su se zajedno pobunili protiv odluke ministarstva da ih i u srednjoj školi razdvoje po nacionalnosti. Postigli su prvu pobjedu, odgođena je podjela godinu dana, a oni su sada još jači i kažu da će se nastaviti boriti. Znaju kako su razmišljali dok su bili osnovci i žele spriječiti da nove generacije postanu stalno razdvojene jer svjesni su kakve zablude o drugima bi trajno imali. Neki će u međuvremenu prestati biti srednjoškolci, ali ima i pobunjenih đaka već od prve godine nadalje koji namjeravaju nastaviti istim putem. Spremni su ići i u druge gradove gdje postoje „dvije škole pod jednim krovom“ i tamo prenositi svoja iskustva i širiti ideju pobune protiv monstruozne podjele u školama koja se sprovodi pod formalnom izlikom da navodno govore drugim jezicima.

  • Koje je rješenje za ovaj problem obzirom da se nastavni planovi i programi razlikuju uglavnom zbog jezika/ norme?

Prvi korak u rješenju je poništiti formalni razlog podjele. Budući da četiri različita naziva za jezik šire zabludu da su to četiri jezika, treba imati jedno zajedničko ime za naš jezik. Dok se naši lingvisti ne usuglase oko tog imena, rješenje je u sve četiri države u školama predmet materinskog jezika zvati „Nastavni jezik“ u nižim razredima i „Jezik i književnost“ u višim razredima. Ovo je oprobano rješenje u svijetu kada je u nekim sredinama vladala velika netrpeljivost prema drugom narodu, pa se to odrazilo i na imenovanje zajedničkog jezika. Tada se predmet materinskog jezika u školama nazvao jednostavno „Nastavni jezik“, npr. u Austriji u doba netrpeljivosti prema Nijemcima nakon 2. svjetskog rata. Poslije sedam godina je netrpeljivost splasnula i postalo je ponovo moguće izgovoriti ime drugog naroda u nazivu svog jezika. Uvođenje prelaznog rješenja po uzoru na Austriju svakako bi bilo od pomoći i za poboljšavanje kvalitete sadržaja udžbenika.

  • Predavali ste na univerzitetima u Njemačkoj i u Hrvatskoj. Koje su razlike u tim iskustvima ako govorimo o profesorima/icama, studentima/icama, građi koja se obrađuje i pristupu?

Premda u obje sredine čovjek može slučajno naletjeti na ovakav ili onakav tip profesora i studenta, upadljive su ipak određene tendencije. U Njemačkoj su studenti ravnopravniji s profesorima, dok kod nas dominira autoritarna pozicija profesora. U Njemačkoj je jako reducirano biflanje, studenti razmišljaju samostalno i kritički, samopouzdaniji su, ima više želje za znanjem a ne tek za ocjenom. Sve ovo je posljedica i drugačijeg obrazovnog sistema već od malih nogu, što znači da bi se i kod nas mogla postići promjena u istom smjeru ako bismo proveli reformu obrazovanja. Studenti u Njemačkoj su često s raznih strana svijeta i različitost se percipira kao nešto normalno a ne kao nešto negativno. A uvjeti studiranja su tamo mnogo bolji i zbog fenomenalne snabdjevenosti biblioteka.

  • Neke države poput Francuske, Rumunije, Mađarske, Belgije, usvojile su zakon o zaštiti jezika kojima se određuje upotreba standardnog jezika u medijima i javnom životu. Sličnih nastojanja bilo je i u Hrvatskoj. Kako komentarišete ovakve poteze?

U naletu nacionalizma države donesu takve zakone. Nacionalistima odgovara praviti paniku da netko izvana napada jezik, a oni da ga navodno štite. U Francuskoj su prvo krenuli s tim, a drugi se onda pozivaju na Francusku. Međutim, prije par godina je čak i francuska ministrica kulture taj zakon nazvala reliktom iz prošlog stoljeća koji je internacionalno napravio veliku štetu francuskoj kulturi na raznim planovima, a u samoj Francuskoj masovno je ignoriran i ustvari je ostao bez učinka. Zakoni pomoću kojih se ljudima želi ograničiti sloboda upotrebe jezika nemaju nikakvo lingvističko uporište. Riječi iz drugih jezika ne uništavaju jezik, što dokazuje i podatak da engleski jezik, protiv kojeg su usmjereni ti zakoni, sastoji se osamdeset posto od riječi stranog porijekla.

  • Razvoj lingvistike kao nauke rezultirao je širenjem polja istraživanja i mijenjanjem pristupa. Koje lingvističke grane se danas najviše razvijaju i koji pristupi su najpopularniji među naučnicima?

To je opširna tema, ali ja bih ovdje skrenula pažnju na jedan problem, a to je da ponegdje imamo vremenski i prostorno ograničenih degradacija dosegnutog. Neki „otkrivaju“ nešto što je već otkriveno i pritom ili ne znaju da je to već poznato ili svoje „novo“ učenje namjerno zakamufliraju novoizmišljenim terminima kako bi prikrili svoje plagiranje i predočili sebe kao originalne. Neki opet nabrzake izmisle teoriju koja nema temelje na promatranju stvarnog jezika, nego na osobnoj mašti udaljenoj od realnosti i onda sebe predočavaju kao moderne i revolucionarne, koji navodno ruše prethodna postignuća lingvistike, ali ustvari samo površno sve relativiziraju i ne nude ništa potkrepljeno dokazima, nego destruiraju lingvistiku kao znanost. A osnovno je fokusirati se na jezik u stvarnosti, što zahtijeva puno više rada nego odlutati u svojoj mašti u metafizičke zone udaljene od stvarnog jezika.

  • Proljetos je Javni radiotelevizijski servis BiH prijetio privremenim gašenjem zbog nedostatka sredstava za rad. Unatoč takvoj poziciji državnih emitera, godinama hrvatski čelnici u BiH zagovaraju uvođenje televizijskog kanala na hrvatskom jeziku dok je, opet, Radio Herceg-Bosne u rasulu. Krajem aprila u Mostaru je predstavljena Neretvanska deklaracija o bosanskom jeziku. Situacija u Srebrenici sa imenovanjem predmeta maternjeg jezika i pronalaženju rješenja u odvojenim školama još uvijek je aktuelna. U kom smjeru idu jezička nastojanja i šta se može očekivati od jezičke politike u daljoj budućnosti?

Jezična politika ipak nije nekakvo autonomno biće koje ide u jednom smjeru, a mi da smo samo pasivni promatrači. Jezičnu politiku čine konkretni ljudi koji stalno donose nekakve odluke. Kad se jezična politika udaljuje od realnosti da imamo zajednički jezik, onda postoji mogućnost i njenog urušavanja unatoč narativima koje institucionalno usađuju u populaciju. Jer dosezi tih narativa imaju svoje granice u sudaru s ljudskim razumom zato što razum mora ostati na vezi s realnošću. Ako se ljude trenira da odbacuju realnost kad je riječ o jeziku, postoji opasnost prenošenja te mustre i na druge sfere života. Čovjek se uvježbava da prihvaća irealno, pa se kompletno društvo može urušiti zbog potpune opijenosti halucinacijom. Ovo pogotovo važi za nacionalistička društva, kako zapaža sociolog i politolog Karl Wolfgang Deutsch, koji kaže da „u mislima ekstremnog nacionaliste i u komunikacijskom sistemu svake ekstremno nacionalističke grupe ili države vijesti koje nacionalizam protežira dominiraju nad većinom ili čak nad svim vijestima iz svijeta činjenica“. Zato „ekstremni nacionalist postaje kao i svaki drugi pristalica neke ekstremne ideologije slijepac s vrlo kratkim štapom. On ignorira stvarnost dok se s njom ne sudari“. Preživljavaju društva koja se mijenjaju i usklađuju sa znanstvenim spoznajama. Dosadašnja povijest nam pokazuje da su promjene nabolje uvijek moguće, koliko god nam se to trenutno činilo nemogućim. Svaki pojedinac utječe da se stvari kreću u određenom smjeru.

  • Niz godina u Hrvatskoj vodili ste polemiku s tamošnjim fakultetskim profesorima jezika. Da li su naučni dokazi i argumenti koje ste suprotstavljali nacionalizmu imalo utjecali na promjenu njihovih shvatanja naše jezičke situacije?

Deset godina sam svakome od njih u odgovorima navodila dokaze i oni su na kraju zašutjeli u polemici. Ali dokaze su ignorirali, što je poslije najbolje opisao njemački lingvist Bernhard Gröschel riječima da je kod ignoriranja dokaza na djelu jedan psihološki mehanizam pomoću kojeg se potiskuje spremnost za promjenom smjera kad se pojave defekti u vlastitoj argumentaciji, pa čovjek ono što bi ustvari mogao znati ne želi znati. Istakao je da je takav postupak vrlo opasan i, naposljetku, nemoralan. I da su očito robovi taštine, koja bi mogla biti povrijeđena priznavanjem vlastitih zabluda. A veliku ulogu kod njih igra i oportunizam, koji je bio vrlo izražen i u Njemačkoj 1930-ih godina kod znanstvenika, sveučilišnih profesora i drugih koji primaju plaću iz državnog proračuna. O njima Joseph Goebbels u svom dnevniku 8.3.1933. - tek nekoliko tjedana nakon što je Hitler postao kancelar Njemačke - konstatira sa zadovoljstvom da samo „tu i tamo poneki javni djelatnik pruža otpor, ali dovoljan je i blag pritisak pa da padne na koljena“.

  • U knjizi pišete, citirajući i Brigittu Busch, kako se već početkom '90-ih hrvatska jezična politika počela orijentisati prema jezičnopolitičkim mjerama fašističkog ustaškog režima iz 1940-ih godina. Je li moguće očekivati napuštanje tih praksi?

Da, ako se uporno raskrinkava njihova lingvistička neutemeljenost i ako se raskrinkava nacionalizam s kojim su stopljene. Jer kao što kaže Ernest Gellner „nacionalizam - princip homogene kulturne jedinice kao osnove političkog života i obaveznog kulturnog jedinstva vođa i vođenih - zaista nije upisan ni u prirodu stvari, ni u srca ljudi, ni u preduvjete društvenog života uopće, a vjera da jest tako upisan je laž koju nacionalistička doktrina uspijeva prikazivati kao očitu istinu koju stoga uopće nije potrebno dokazivati“.

Razgovarala: Lejla Rako za Prometej.ba

(Cazin.NET)

0 Comments

Facebook komentari

Povezane vijesti

Back to top