U tišini mezarja u Potočarima, među bijelim nišanima koji šaptom svjedoče o najvećem zločinu u Evropi nakon Drugog svjetskog rata, čuju se i danas jecaji majki koje traže svoje sinove. Tu tišinu, koju ne može prekinuti ni vrijeme ni zaborav, osjetila je i četrnaestogodišnja Sara Beganović iz Cazina.
Svoje emocije, bol i suosjećanje pretočila je u dirljivu pjesmu „Srebrenička tišina“, kojom šalje jasnu poruku: istina mora živjeti, a zločin nikada ne smije biti zaboravljen. Kroz stihove jedne djevojčice govori generacija koja nije bila tu da svjedoči, ali koja itekako pamti.
SREBRENIČKA TIŠINA
I danas se iz Potočara jecaji čuju
majke još uvijek za sinovima boluju...
U Srebrenici stoje nišani bijeli
jer nedužan narod ubijati su htjeli...
U tišini gdje se crni oblaci sviju
još uvijek se pod zemljom kosti kriju.
Tamo gdje je i tišina stala
gdje su se dječija srca krala.
U dolini gdje je sami muk
nečuje se više nikakav zvuk...
Hladna Drina zna dosta toga
krije nedužna tijela mnoga...
I Drinu zamutiše pokvareni ljudi
puni zlobe, različitih ćudi...
U julu je Bošnjacima suza kvasila lice
a i danas tražimo ljude iz Srebrenice...
Ostali smo u tišini
bez riječi , bez glasa
a naš narod u Srebrenici
u jecaju bez spasa...
Majke Srebrenice suze liju
i ne mogu svoju tugu da skriju...
Počinjen je genocid
narod ubijen
i svaki korak ka pravdi i istini odbijen...
Pamtimo svaki jecaj ljudi
i svaku majku koja za sinom žudi...
Uvijek istina na vidjelo dođe,
ali ova bol nikada neće da prođe!!
NEĆEMO ZABORAVITI!
Beganović Sara, 14 godina
(Cazin)
