Nakon što je Kantonalni sud u Sarajevu potvrdio optužnicu Tužilaštva Kantona Sarajevo protiv Adnana Kasapovića, vozača tramvaja osumnjičenog za nesreću koja se dogodila 12. februara u Sarajevu, a u kojoj je život izgubio Erdoan Morankić, dok je 17-godišnja djevojka zadobila teške povrede, javnosti su se obratili i njegovi kolege – vozači tramvaja.
U pismu koje je su napisali, vozači su izrazili neslaganje s pojedinim navodima Tužilaštva i zaključcima vještaka, posebno kada je riječ o procijenjenim brzinama tramvaja od 57,2, 62,3 i 63,7 kilometara na sat. Kako navode, smatraju da se pokušava sva odgovornost za nesreću prebaciti na teret iskusnog radnika, zbog čega su odlučili ukazati na okolnosti koje, prema njihovom mišljenju, ne bi smjele biti zanemarene.
Naime, u optužnici se, između ostalog, navodi da je Kasapović upravljao tramvajem brzinom od 63,7 kilometara na sat te da pritom nije koristio kočnicu. Međutim, njegove kolege dovode u pitanje pouzdanost načina na koji su vještaci utvrdili brzinu kretanja vozila, ukazujući na mogućnost odstupanja prilikom analize videosnimaka.
Vještaci su brzinu najvjerovatnije procjenjivali na osnovu videosnimaka, što otvara pitanje koliko su korišteni parametri zaista pouzdani. Svako odstupanje u vremenskim intervalima, broju slika u sekundi ili položaju vozila može značajno utjecati na konačan rezultat. Posebno je teško objasniti kako je vozač na raskrsnici Puta života i Halida Kajtaza upravljao tramvajem brzinom od deset kilometara na sat, da bi na raskrsnici Zmaja od Bosne vozilo navodno dostiglo 57,2 kilometra na sat, u krivini 62,3, a u trenutku iskakanja čak 63,7 kilometara na sat, navodi se u pismu.
Vozači smatraju da ovakvi podaci izazivaju ozbiljne nedoumice, posebno imajući u vidu karakteristike tramvajske pruge i tehničke mogućnosti vozila koje je učestvovalo u nesreći.
Kakva je to razlika u brzini? Oni koji svakodnevno upravljaju ovim vozilima i dobro poznaju konkretnu dionicu teško mogu prihvatiti ovakve tvrdnje. Čak ni novi Stadlerovi tramvaji ne kreću se takvim brzinama u navedenim uslovima i na tim dionicama, a kamoli tramvaj ČKD K2, koji je učestvovao u nesreći. Sve to dodatno dovodi u pitanje realnost prikazane rekonstrukcije, ističu vozači.
Posebno problematičnim smatraju objašnjenje prema kojem je brzina tramvaja nastavila rasti od semafora, gdje je, prema nalazima vještaka, iznosila 57,2 kilometra na sat, pa sve do mjesta na kojem je vozilo iskočilo iz šina. Takav zaključak, kako tvrde, teško je uskladiti s konfiguracijom terena i osnovnim zakonima fizike.
Svi koji poznaju ovaj teren znaju da se od tog semafora prema stajalištu Muzej pruga pruža uz blagi uspon. Ako je vozač skinuo nogu s papučice vožnje, otpori kretanju i sila gravitacije na usponu morali bi utjecati na usporavanje tramvaja, što se, prema tvrdnji vještaka, nije dogodilo. Ako nije došlo do takozvane 'zalijepljene vožnje', kako se onda objašnjava daljnje povećanje brzine tramvaja na usponu, nakon što je vozač prestao davati komandu za vožnju?, pitaju se njegovi kolege.
Dodaju da bi bilo nelogično pretpostaviti da je vozač istovremeno nastavio držati papučicu za vožnju, dok je rukama upozoravao putnike da se sklone jer tramvaj ne može zaustaviti.
Hoće li neko reći da je vozač sve vrijeme držao papučicu za vožnju i istovremeno mahao rukama kako bi upozorio ljude da bježe jer ne može zaustaviti tramvaj? Ima li to logike? Upravo takve okolnosti otvaraju ozbiljnu sumnju u mogućnost da je sistem vožnje ostao aktivan uprkos tome što vozač više nije davao komandu za pokretanje vozila, navode u pismu.
Kao jedan od mogućih uzroka ovakvog ponašanja tramvaja izdvajaju tehnički kvar, odnosno takozvanu „zalijepljenu vožnju“, za koju tvrde da nije nepoznata među vozačima tramvaja. Ističu da se u iznenadnim i opasnim situacijama ljudski organizam oslanja na reflekse i stečenu mišićnu memoriju, što je posebno izraženo kod osoba koje godinama obavljaju isti posao.
Vozač s višedecenijskim iskustvom prirodno reaguje tako što skida nogu s komande za vožnju i aktivira kočenje. Teško je, gotovo nezamislivo, prihvatiti pretpostavku da bi svjesno nastavio ubrzavati vozilo, a istovremeno rukama upozoravao ljude da se sklone. Zbog toga se mogućnost 'zalijepljene vožnje' ne može niti smije olako odbaciti. Ukoliko je usljed tehničkog kvara sistem vožnje ostao pod naponom, motori su mogli nastaviti razvijati vučnu silu, bez obzira na postupke vozača. Upravo to je Kasapović naveo i u svojoj izjavi, tvrdeći da se takav kvar dogodio. Ima nas mnogo kojima se to desilo, poručuju njegove kolege.
Podsjećaju i na to da su se, prema njihovim iskustvima, brojni vozači ranije suočavali s kvarovima poznatim pod nazivima „zalijepljena vožnja“ i „fula kočnica“, zbog čega smatraju da se ni ova mogućnost ne smije isključiti bez detaljnog tehničkog ispitivanja.
U nastavku pisma naglašavaju da se odgovornost za nesreću mora utvrditi na osnovu provjerljivih činjenica, svjedočenja i stručnih analiza, a ne unaprijed formiranih zaključaka. Istovremeno izražavaju uvjerenje da Kasapović zaslužuje pravično suđenje i objektivno razmatranje svih dokaza, bez prejudiciranja njegove krivice.
Istina se utvrđuje na osnovu svjedoka, prakse i činjenica, a one moraju biti jače od bilo čije konstrukcije ili zaključka. Vozač zaslužuje pravično suđenje, za koje smatramo da do njega nije ni trebalo doći, te objektivno razmatranje svih dokaza jer niko nema pravo unaprijed donositi konačan sud. Prema trenutnoj optužnici, ispada da je on jedini krivac, a mi smatramo da nije kriv. Spremni smo se, koristeći sva raspoloživa pravna sredstva i u okviru zakona, boriti do posljednjeg slova kako bi se utvrdila potpuna istina, uz insistiranje na tome da se svi dokazi ponovo i detaljno preispitaju, poručuju vozači.
Na kraju pisma uputili su iskreno saučešće porodici stradalog Erdoana Morankića, izražavajući istovremeno suosjećanje sa svim povrijeđenima u nesreći. Ističu da su i sami svjesni težine odgovornosti koju nosi upravljanje tramvajem te da ih je tragedija duboko potresla, posebno zbog činjenice da se na mjestu stradalih mogao naći bilo ko od njihovih najbližih.
Mi koji svakodnevno upravljamo tramvajima svjesni smo ogromne odgovornosti koju nosimo, kao i činjenice da se na tom mjestu mogao naći bilo ko od naših najbližih. Niko od nas ne bi mogao promijeniti ono što se dogodilo, kao što, prema našem mišljenju, ni Adnan nije mogao. Upravo zbog toga insistiramo na utvrđivanju potpune istine kako se ovakva tragedija nikada ne bi ponovila.
Saosjećanje sa žrtvama zahtijeva istinu, dok pravda podrazumijeva da se ona utvrdi na osnovu dokaza i svjedočenja, a ne nekih drugih okolnosti. Odbrana čovjeka nije napad na istinu, već zahtjev da do nje dođemo bez unaprijed donesenih zaključaka pojedinaca koji nisu dovoljno upoznati sa stvarnim stanjem i svim relevantnim činjenicama, zaključuju vozači tramvaja u svom pismu.
