PJESMA BOŠNJAKU
Primi pozdrav, premili spomene,
Od gorštaka sa studene st´jene,
Gdje ´no soko sokoliće leže,
Gdje ´no zemlja krvnu braću steže,
Gdje se bolji očekuju dani,
Gdje se štuju svoji velikani.
Ti poleće nebu pod oblake,
Da ugasiš žarkom Suncu trake
I sneseš ih u gnijezdo milo.
Ha, BOŠNJAČE! Sretno tebi bilo!
Miloj Bosni stani na međniku,
Miloj Bosni na ponos i diku!
Moj BOŠNJAČE, oko sokolovo,
Dosta slatkih prespavasmo snova,
Dosta ljutih preboljesmo rana,
Kroz nekol´ko godinica dana.
Već je hora, koja doći mora,
Da poletiš kao soko sivi,
Da povikneš: “Jošte BOŠNJAK živi!“
Jošte živi, mrijet mu se neće,
Dok se Zemlja oko Sunca kreće
Znaš, BOŠNJAČE, nije davno bilo,
Sveg’ mi sv'jeta nema petnaest ljeta,
Kad u našoj Bosni ponositoj,
I junačkoj zemlji Hercegovoj,
Od Trebinja do Brodskijeh vrata,
Nije bilo Srba ni Hrvata.
A danas se kroz svoje hire,
Oba stranca ko u svome šire.
I još nešto, čemu oko vješto,
Hrabri ponos i srce junačko,
Nada sve se začuditi mora:
Oba su nas gosta saletila,
Da nam otmu najsvjetlije blago,
Naše ime ponosno i drago;
Eto hore, šećer razgovore!
Kucnuo je časak odlučnosti,
Da kliknemo i mi u radosti:
Zdravo sine, mile domovine,
Naš junače, ponosni BOŠNJAČE!
Pozdravlja te sa krša viteze,
Živi, živi na hiljade ljeta!
Miloj majci na radost i diku,
Boreći se za otajstva sveta!“
(Safvet-beg Bašagić)
