Obilježava se i u BiH, ali u ozračju teškog stanja u kojem se nalazi narod, posebno radnici, ali i veliki broj onih koji nemaju posao. Sjećamo se svi onih tradicionalnih obilježavanja ovog dana.
Pjesma, muzika, roštilj i druženje na svim stranama.
Ovo je bio dan kojem su se radovali i dan koji je bio istinski praznik radnika i radničke klase, koja je bila najznačajniji dio društva na ovim prostorima.
Radovali su se ovom danu i onaj manji dio stanovništva koji nije radio, ali je znao da su mogućnosti značajne i realne da ubrzo imaju posao. Danas je situacija znatno drugačija i nepovoljnija.
Posao imaju rijetk. Teško do njega dolaze ‘obični’ ljudi. A radna mjesta, rezervisana su prvo za članove vladajućih stranaka i za njihove članove porodica, za braću, kumove, muževe od rodica... kako smo nedavno mogli svjedočiti na primjeru skupštinskog zastupnika Nisveta Jusića, koji je trenutno najočitiji primjer bezosjećajnih političara, nepotizma i korištenja pozicije za zapošljavanje rodbine, ali nažalost, nije jedini.
Svako mora imati pravo na rad i radno mjesto, a nažalost u našim općinama i kantonu još uvijek je veliki broj porodica u kojima niko ne radi, pa zato je dodatno sramno sebično smještanje članova porodice na budžet i gomilanje ukupnih primanja i privilegija primarno za njih.
A upravo zbog takvog ponašanja predstavnika u vlasti ovaj praznik narod u USK, ali i cijeloj BiH dočekuje tužan i ponižen i sa sjetom se prisjeća nekih ranijih vremena. Umjesto, da je bilo obrnuto i da smo vidjeli siguran posao i jasnu perspektivu i za sebe i svoju djecu, u svojoj domovini, koju je ovaj narod skupo platio.
