08 Apr

Suad Okanović: Žutija

Cazinjanin Suad Okanović već godinama živi i radi u Bratislavi. Do sada je objavio dvije knjige. Prva, pod nazivom “Pjesme za djecu” štampana je i objavljena 2014. godine. Njegova druga knjiga, zbirka priča, “Oteto od zaborava”, objavljena je krajem prošle godine. U 27 priča, koliko ih je u knjizi, pisac je uspio oteti od zaborava neke ljude i događaje. Ovaj put portal Cazin.NET donosi Vam nešto novo iz pera gospodina Okanovića, njegovu novu priču, “Žutija”, koju možete pročitati u nastavku.

Žutija je jedan od pasa iz mog djetinjstva. Bio je sav žut. Zbog toga je dobio takvo ime. A bio je i malo poveći. Puno veći nego ostali psi u selu. Zbog toga možda i malo polijen. Najvećim dijelom je ležao ispred svoje kolibe. Ja i ostala didova unučad jahali smo ga bez problema. Bio je velika dobričina i nije nam znao reći ne. A bio je i naša najdraža igračka. I najljepša. Često nas je nena Redžima znala odgoniti od njega kako bi jadni pas mogao rahat dihnuti koji put. Možda sam imao nekih dvanaestak godina kad se dogodio događaj po kojem i dan danas pamtim Žutiju.

Kao i svaki imalo imućniji seljak u ta vremena i moj did Numan je imao zaprežna kola i konja. Bio je u pitanju gumenjak koji je po pravilu uvijek bio parkiran u kolnici koju je did bio napravio maksuz za njega. Ali jednog dana to pravilo nije bilo ispoštovano. Ne znam zašto. Gumenjak je stajao u dvorištu. Onako bez lotri. Samo sa podom na njemu. I mi djeca, nas petero šestero, igrali smo se s njim. Sjedili na njemu. Neko pozadi u šeregu. Neko naprijed na kočijaševom mjestu. Dvorištem je odzvanjalo naše „điha, điha“. Onda sam došao na ideju da igri dam malo života. Da pokrenemo taj gumenjak onako zapravo. Tako smo ja i brat mi Senad, kao među njima najstariji i najjači, počeli vući gumenjak natovaren sa ostalom dječurlijom. Jedan sa jedne, a drugi sa druge strane rude. Kao što to čine i dva konja. Vukli smo ga od puta kroz dvorište do harmana gdje se naša cesta završavala. Dalje je bila strma nizbrdica koja se poslije stotinjak i nešto metara završavala sa dolinom u kojoj se rasprostirala Alina bara. Na harmanu bismo istrpali „tovar“ sa gumenjaka. I onda ga svi zajedno gurali nazad do puta. Ponovo natovarili „tovar“. „Upregli“ se u gumenjak. I vukli ga opet do harmana. Ponovili smo to nekoliko puta. I umorili se.

Stali smo da se malo odmorimo. Stojeći tako meni padne pogled na Žutiju koji se izležavao ispred svoje kolibe. I dobijem ideju kako da se i ja, i Senad malo provozamo. Odguramo gumenjak opet do puta. Svi sjednu ponovo na kola. Ovaj put i Senad s njima. Ja odvežem Žutiju i nekako, ne znam više ni sam kako, svežem ga za rudu. I viknem na njega da povuče gumenjak. On me shvatio. I povukao. Vukao ga je pravo prema harmanu kako sam ja to i htio. Sjeo sam sa strane na gumenjak. I počeo sa ostalima „đihati“ na Žutiju. A on je stvar shvatio doslovno. I potegao iz sve snage. I vukao sve brže. I brže. Sreća moja što sam na vrijeme shvatio da je brzina gumenjaka velika. I da se neće zaustaviti na harmanu. Jer Žutija je i dalje vukao kao lud. I povećavao mu brzinu sve više. I više. Bio sam se prepao kao nikad. Odmah mi je sijevnulo kroz glavu da će nas odvući sviju preko harmana nizastranu. I da ćemo se isprevrćati. Polomiti. Izginuti. Morao sam nešto učiniti kao najstariji među njima. I kao najodgovorniji. Onaj ko je sve to, ustvari, i zakuhao. Ali šta? Sve se to odigralo u vremenu od nekoliko sekundi u kojem mi je, ne znam ni sam kako, naum palo i rješenje problema. Ono najjednostavnije. Odjednom sam počeo bacati didovu unučad jedno po jedno sa gumenjaka. Na kraju sam i sam skočio sa njega prije nego što ga je Žutija odvukao nizastranu u bare. Stajao sam na kraju harmana gdje je počinjala nizbrdica i gledao kako gumenjak ide pravo niz nju. U stopu je pratio Žutiju koji mu je izbezumljen od straha nastojao uteći. U toj bježaniji je nekako skrenuo u stranu. Valjda instiktivno. I usmjerio gumenjak poprijeko što je uzrokovalo njegovo prevrtanje u kojem se nekako i otrgla špaga za koju ga je Žutija vukao. Osjetivši se slobodnim Žutija je frcio od gumenjaka kao zrno. I pobjegao kući u svoju kolibu brzinom munje iz koje nije izlazio idućih par dana. Gumenjak se skondrljao nizastranu. I prevrnuo nekoliko puta prilikom čega se odvojio njegov prvi dio sa prednjim točkovima i rudom od njegovog drugog dijela sa sačancom i zadnjim točkovima. Čudo jedno da se u tolikom prevrćanju ništa nije slomilo. Čak ni pod na kojem smo sjedili. Ni djeci ništa nije bilo. Pad na njihove stražnjice dobro su podnijeli. Njihovo plakanje više je bilo zbog straha nego zbog bolesti.

Od ukućana prvi je na mjesto događaja došao striko Ćamil. Sjećam se da sam mu ispričao šta je bilo. Ali se ne sjećam da je bio ljut. Da je galamio na mene. A niti da je to činio neko drugi od ukućana. Bio je presretan što gumenjaku nije ništa bilo. Otišli smo dole do njega. Spojili ga. A on je onda doveo konja. Upregao ga u njega. I odvukao u dvorište. Kad je ispregao konja odmah je odvukao gumenjak u kolnicu gdje mu je i bilo mjesto. To je trebao učiniti i prvi put. Ali iz nekog razloga nije. Bio je na to zaboravio. Onda je sa mnom na čelu stupila na scenu didova mnogobrojna unučad. I dogodilo se to što se dogodilo. Na kraju je glavni problem bio did. Koji na svu sreću taj dan nije bio kod kuće. Kako njemu sa istinom pred oči? On nikako nije smio znati šta je bilo. Jer striko Ćamil bi nagrabusio što nije sklonio gumenjak u kolnicu. A ne mi. Nekako bez nekih dogovaranja svima ukućanima je to bilo jasno. I niko ništa nije spominjao niti govorio o tome. Čak ni mi djeca. A Žutija nije mogao. Sve i da je htio. Tako did Numan nikad nije saznao za ovu našu neobičnu avanturu. Kako? Kada? I gdje je svoju životnu priču završio Žutija? Ne znam. Ne sjećam se. Ne mogu toga da se sjetim ni pored moje najveće želje za tim. Ali znam da je poslije njega ostala praznina. I postojalo žaljenje za njim.


Bratislava-SK, jesen 2012 godine

 

 

(Cazin.NET)

0 Comments

Facebook komentari

Povezane vijesti

Back to top