Svijet se nakon Drugog svjetskog rata zakleo da se fašizam, genocid i istrebljenje više nikada neće ponoviti. Gradile su se institucije, pisale deklaracije, učile generacije da štite ljudska prava. Ali danas, pred očima cijelog čovječanstva – sve to pada. U Gazi.
U zemlji blokada i tame, gdje je voda luksuz, a hrana iluzija, djeca umiru. Ne od bombi, već od najsporije i najokrutnije smrti – gladi. Izgladnjivanje djece nije samo zločin protiv tijela, već i protiv duše. Glad razara, ponižava i briše ljudskost iz očiju onih koji pate.
A svijet? Svijet posmatra. U tišini. I kao nekad u Srebrenici, šuti dok se događa genocid pred njegovim očima. I baš kao tada, reći će "pogriješili smo" – kada već bude kasno.
Preko 8.000 ubijenih u Srebrenici postali su simbol nečinjenja. Iako su priznanja stizala kasnije, majkama to ništa nije vratilo. Danas te iste greške svijet ponavlja u Gazi.
Gledamo kako djeca traže komad hljeba, kap vode, tračak nade. Odrasli sve češće vide smrt kao izlaz. Nema više definicija o pravima djeteta, zaštiti civila, ljudskim slobodama – jer Gaza ih je sahranila.
Izrael blokira, a svijet odobrava. Sve što je građeno od 1945. godine – pada u prašinu Gaze. Pada zajedno s ruševinama, s tijelima, s tugom koja više ne zna za granice.
Hoće li jednog dana, kada se bude hodalo među ruševinama, neko reći: "Nismo reagovali. A trebali smo"?
Foto: Mostafa Salah
