Ali sve oči su na Trampu – jer koliko god bio neozbiljan, upravo on ima zadnju riječ
Tramp je obećao mir na Bliskom istoku. Dobio je još jedan rat. I to s osmijehom. Dok Tel Aviv gori, a Teheran bruji od sirena, američki predsjednik – čovjek koji se proslavio tvitovima i reality showovima – slegnuo je ramenima i poručio: "Ma lako ćemo do dogovora." Jer eto, sve se svodi na malo više trgovine među starim neprijateljima koji se mrze već skoro pola vijeka. Problem riješen, zar ne?
Naravno da nije. Jer dok Tramp lajkuje vlastite objave i prodaje bajke o miru, Izrael i Iran razmjenjuju rakete. A svijet opet sjedi, gleda i nada se da neće i ovaj put sve otići kvragu. Ali sve oči su na Trumpu – jer koliko god bio neozbiljan, upravo on ima zadnju riječ. Netanjahu je pokrenuo rat, ali zna da ga bez Trampa ne može ni završiti.
Prva velika odluka
Prva velika odluka: hoće li SAD tražiti dogovor ili gledati vatromet? Prije nego su bombe počele padati, Amerikanci su – zamislite ironije – pokušavali sklopiti novi nuklearni sporazum s Iranom, pošto je Tramp onaj prethodni bacio u kantu 2018. godine. Novi pregovori su bili zakazani za ovaj vikend, ali logično – otkazani su čim su prve rakete poletjele. Ipak, Trump i dalje "poziva na dijalog", kao da pregovara o golf terenu, a ne o nuklearnim glavama.
A i da hoće pregovarati – s kim? Izrael nije potrošio godine planiranja ovog rata da bi se povukao nakon par dana. A Iran? Iran je možda voljan na pauzu, ali ustupke na nuklearnom planu? Zaboravite. Amerika bi htjela da Iran jednostavno prestane obogaćivati uranijum i razmontira sve – kao da će neko to uraditi jer im to kaže Stiv iz Vašingtona. Još kad se zna da taj isti Stiv, Trampov specijalni izaslanik, jedva da je imao pet sastanaka u dva mjeseca i odbijao saradnju sa saveznicima – onda znamo koliko su ozbiljni.
Ako diplomatija propadne
Ako diplomatija propadne – a vjerovatno hoće – slijedi drugo pitanje: hoće li Amerika direktno u rat? Izrael je već razvalio dio iranskog postrojenja u Natanzu. Ali Fordow – podzemni bunker urezan u planinu – je tvrd orah. Izrael bi volio američke bombe koje znaju "kopati" duboko. Već su pitali Trampa da se uključi. On se još premišlja.
U idealnom svijetu, Amerikanci bi pogodili, Iranci se prepali i pristali na mir. U stvarnosti – Iran bi mogao shvatiti da je napad na Fordow početak pokušaja rušenja režima i odlučiti da odgovori. Možda na američke baze. Možda na Izrael. Možda i na evropske saveznike. Jer kad rat krene, kontrola je luksuz.
I sve više se čini da Netanyahu baš to i želi – rušenje režima u Teheranu. Počeo je pozivati iranski narod da ustane. U intervjuu na Fox Newsu praktično priznao: cilj nije samo sigurnost, nego i promjena vlasti u Iranu. A Trump? Njegovi savjetnici ga mole da se ne petlja, jer znaju da bi to bio još jedan "beskonačni rat".
Treća tačka
I tu dolazimo do treće tačke: koliko još podrške dati Izraelu? Jer dok se u Tel Avivu busaju da su „samoodbrambena nacija“, kad zagusti, svi zovu Ameriku – za raketnu zaštitu, obavještajne podatke i dopunu municije. Ako Trump odluči da se ne miješa – a ni diplomaciju ne sredi – onda mora odlučiti koliko dugo da pušta Izrael da sam igra igru.
Može ih pozvati da stanu. Ili ih pustiti da nastave, kao što je radio u Gazi od marta, kad je Izrael samovoljno napustio prekid vatre. Mogu nastaviti s udarima, možda i proglasiti pobjedu, možda i destabilizovati Iran. Ali ako Iran više ne može uzvratiti – hoće li proširiti rat na Liban, Irak, Siriju?
Što duže rat traje, to je opasniji. "Izrael nema izlaza osim ako ne uvuče SAD ili ako režim u Iranu ne padne", kaže jedan zapadni diplomata. "Oboje su veliki kockarski potezi." Na kraju – opet će se svi morati vratiti za pregovarački stol. Ali da bi do toga došlo, trebat će ozbiljna diplomatija – a ne reality show. Problem je što Tramp, Netanjahu i ajatolasi imaju mnogo oružja, ali jako malo strpljenja, vještine i zdravog razuma.
