U haremu džamije “Bošnjak” u Grazu danas su se, pod teretom duboke tuge i nevjerice, okupili hiljade ljudi kako bi ispratili 15-godišnju Hanu Akmadžić – jednu od žrtava stravičnog napada u školi koji je šokirao Austriju i cijeli region.
Dženaza rahmetli Hanni, koja je 10. juna zajedno s još deset školskih drugara ubijena u učionici svoje škole – od strane ekstremiste iz Graza koji je na njih otvorio vatru – okupila je stotine ljudi koji su došli posljednji put da se oproste od djevojčice koju sada vraćaju njenoj domovini, rodnoj Krajini u Bosni i Hercegovini.
U atmosferi dostojanstva, šutnje i zajedničke boli, dženazu-namaz je predvodio imam džemata “Bošnjak”, hafiz Sabahudin ef. Hašić, dok je hutbu održao muftija za Zapadnu Evropu, mag. Senaid ef. Kobilica, izaslanik reisul-uleme Husein-ef. Kavazovića. U snažnim riječima utjehe, muftija Kobilica je poručio:
„Ubijanjem jedne čiste, nevine duše, povrijeđen je temelj naše zajedničke ljudskosti. Škole moraju ostati svetinje znanja, prijateljstva i sigurnosti, a ne mjesta krvoprolića.“
Dženazi su prisustvovali mnogi nastavnici škole koju je Hana pohađala, visoki predstavnici gradske uprave Graza, predsjednik Islamske zajednice u Austriji (IGGiÖ) mag. Ümit Wural, predsjednik Islamske zajednice Bošnjaka u Austriji prof. Adis Čandić, predstavnici Ambasade BiH iz Beča na čelu s konzulom gospodinom Šabanom, kao i brojni imami iz različitih džemata u Austriji. Svi su došli kako bi stali uz porodicu Akmadžić i pokazali da Hana nije sama.
„Mala Hana, djevojčica iz čestite i bogobojazne porodice, svojim životom je bila primjer dobrote. Njena smrt nas poziva da se trgnemo – da budemo bolji ljudi, više tu jedni za druge, posebno za našu djecu“, poručio je ef. Hašić.
Njena prerana smrt, nanesena rukom teroriste po imenu Artur, ostavlja duboku ranu u srcu bošnjačke i austrijske zajednice. Hana je bila simbol mladosti, nevinosti i snova koji su brutalno prekinuti.
Ukop rahmetli Hanne Akmadžić bit će obavljen sutra, 14. juna, u Bihaću. Njeno posljednje putovanje završit će na bosanskoj zemlji, u tišini rodne Krajine – tamo gdje će je narod ispratiti s bolom, ali i dostojanstvom.
Tragedija u Grazu nije samo porodična – to je rana cijelog društva. Ali u toj boli, prisutni su i znakovi nade: hiljade onih koji nisu okrenuli glavu, koji su došli, stali i zaplakali – za Hanu, za djecu, za čovječnost.
