Home

U 92. godini Sadika Salkić “svojeručno” razvija jufku za bajramsku baklavu

26 Jun

U 92. godini Sadika Salkić “svojeručno” razvija jufku za bajramsku baklavu

I ovog Bajrama kao i 140 dosadašnjih ramazanskih i kurban-bajrama, koliko kao supruga, majka, pa onda nana i pranana, dočekuje članove svoje porodice, rodbinu i prijatelje, Sadika Salkić, u 92. godini života svoje goste poslužuje baklavom koju “svojeručno” od pravljenja tijesta i razvijanja jufki, izrade tirita, tucanja i mljevenja oraha, priprema.

I pored raznovrsne ponude gotovih jufki za baklavu, ova vremešna gospođa ili hanuma, u okruženja poznata kao tetka Dika, a za svoje najbliže, djecu, unuke i praunuke jednostavno majka, priprema pravu domaću baklavu. U njenom bajramskom posluženju je i torta, koju također sama priprema, od više posebno pečenih kora i čokoladnog fila. Naravno i burek i sirnica su od jufki koje tetka Dika razvija. I ostala slana jela, dolme, sitni ćevap, supa, pečenje … su iz njene kuhinje. Jednom riječju kod nje nema tzv. kućne dostave ili “kupovnog”.

Sadika Salkić

"Iako su me mnogi ubjeđivali da su i gotove jufke dobre za baklavu, jer svi ih koriste, meni nisu tako dobre, kao ove koje sama razvijem" ,kaže tetka Dika, koju smo u pripremi ove unikatne bajramske priče zamolili da napravimo par fotografija iz njene kuhinje, dok je pripremala baklavu za pečenje, i nakon toga kad su i baklava i torta bile u završnici izrade.

Ljubazna i jednostavna, nadasve gostoljubiva, tetka Dika u svojoj 92. godini odaje utisak znatno mlađe žene. Ne samo izgledom, nego mentalnom svježinom i razboritošću koja se rijetko susreće i kod mlađih osoba.

O njenoj tjelesnoj vitalnosti dovoljno govori spremanje bajramskih delicija.

Rođena u Višegradu u čaršijskoj porodici Hadžihalilović, tetka Dika pamti da su se u kafani koja je bila vlasništvo njenog oca redovno čitale novine, tadašnje Kraljevine Jugoslavije. Pratila su se zbivanja i politika izvan tadašnje države, a novine su bile glavni izvor vijesti.

Iz djetinjstva i mladosti pamti ženske bajrame, kad su njena majka, tetke, strine, daidžinica, komšinice išle četvrtog dana Bajrama u posjete i kad su nakon toga razgovarale gdje je najbolja baklava, ružice … Ta razmjena informacija bila je neka vrsta sadašnjih „virtualnih” komunikacija preko kojih se, između ostalog, razmjenjuju recepti, slike jela, slatkiša…

Djeca su, prisjeća se tetka Dika, dobijala kolače, koji su bili s medom ili pekmezom, zvjezdastog oblika.

Bilo je i tzv. praćenje Bajrama, kad su djevojke u višegradskoj čaršiji, izlazile u šetnju, svečano obučene da “isprate” odlazeći Bajram.

Bile su i priredbe koje su organizirala tadašnja kulturno-prosvjetna društva “Gajret” i „Preporod”.

Prisjeća se i izbjeglištva tokom Drugog svjetskog rata kad su došli u Sarajevo, gdje je njen otac imao brata koji je bio učitelj. Od 1943. do 1945. godine bili su u Sarajevu , a onda su se vratili u Višegrad.

"Ja sam se 1946. udala, a upoznala sam muža, Hazima, u Višegradu gdje je došao službeno" ,kaže tetka Dika.

Nakon udaje, odselili su u Brčko, odakle je njen suprug bio i tamo je živjela jedan period života.

Na pitanje kako su tada izgledali bajramski i drugi praznici, tetka Dika bez mnogo razmišljanja, kaže “mladost je bila, pa je sve bilo lijepo”.

Tradicionalno i tada su mladi prvog dana Bajrama išli u posjetu roditeljima, pa je tako ona sa svojim mužem i djecom prvog dana Bajrama išla kod svekrve na ručak. Okupljala se rodbina, prijatelji, komšije. Više se družilo, posjećivalo.

Nakon godina, opet zbog službenog premještaja supruga Hazima, tetka Dika je s porodicom 1960. godine doselila u Sarajevo gdje i danas živi sa ćerkom, nakon smrti supruga.

Prvog dana Bajrama dočekala je i ugostila sinove, snahe, unuke s muževima, praunuke, rodbinu, prijateljice svoje ćerke.

I narednih bajramskih dana bude posjeta, jer kod tetka Dike su svi dobrodošli.

Na kraju razgovora kaže kako u slobodnom vremenu, nakon što spremi ručak i završi poslove u kuhinji, gleda televiziju.

"Sada su internet i televizija glavni izvor informacija. Ranije su to bile novine, prije rata redovno je moj muž Hazim, dolazio s posla s novinama, bilo je to Oslobođenje i Politika, čitao se i NIN, djeca su Zabavnik čitala. Poslije rata, također Oslobođenje i Avaz. Ručni rad je bio kod žena uobičajen u slobodnom vremenu. Sada, zbog vida, ne čitam svakodnevno novine, a ćerka mi sa interneta pročita dnevne događaje" ,kaže tetka Dika na kraju bajramskog razgovora.

 

(Izvor:fokus.ba)

0 Comments

Facebook komentari

Povezane vijesti

Back to top