Mora li ovdje, na Balkanu, baš svaka priča iz koje je sijevnulo svjetlo nade i taklo nas vjerom da se u ovim državama ipak može ostati i živjeti dostojanstveno u znoju vlastitog truda, na kraju biti zalivena vrelim katranom našeg sudbonosnog prokletstva? Izgleda da mora. Ako nam niko s vana ne zagorčava život, onda smo sami spremni da ga pretvorimo u najcrnju žuč, koju onda ispijamo natenane, mazohistički.
Piše: Izet Perviz