29 Mar

Uz priču i sjećanje - o ljudima i događajima koje Cazin voli i pamti: Naš profesor Halid

 

Kada god i u bilo kakvoj prilici dođem ili prođem Cazinom, suočim se sjećanjem, sastavljenim od intenzivnih slika, pridošlih lica, dozvanih davnih atmosfera i naročitih trenutaka s glasovima i mirisima, preplićućih mijena, uzburkanih nostalgija, ličnih i preuzetih sjeta, na jedno vrijeme i  ljude u njemu.

Piše: Mirza Sadiković

Na Cazinjane, one koji su na sebi svojstven način bivali. Tu oko nas, tamo gdje se život odvijao, dajući  na svoj način ton čaršiji i životu u njoj. I bivali prepoznati i zapamćeni - po dobroti i neobičnosti.

I dok u tim preživljenim uspomenama vrijeme samo, na neki način,  pravi selekciju,  slučajni susreti  osvježavaju sjećanja.

Mnogi će se i danas sjetiti i  sjećaju  se profesora Halida Mehinagića.

Znali smo ga i poznavali kao „našeg profu Halida“. Najkraće – profesora.

Došao je potkraj pedesetih godina prošlog stoljeća iz rodne Gračanice, kako bi znao kazivati, i to  „preko Vodica, Drvara i Bihaća“.  Voljom, valjda životne sudbine.

Bio je prvi profesor u Cazinskoj krajini, nakon onog - Drugog svjetskog rata. U to vrijeme, kada je u cijelom  području bilo tek petnaestak učitelja, profesor Halid je zavolio ovaj kraj i svoje bogato  ljudsko i pedagoško iskustvo prenosio na učenike, na ljude, na sve nas. Često bi znao kazati –  životna sudbina mu je dodijelila zadaću formiranja i prve srednje škole u Cazinu. Bila je to ekonomska, pa onda gimnazija, čiji je direktor bio puno desetljeće.

I danas žive slike: onako pokrupan, blago uspravan, beskrajno vedar i dobroćudan ulazeći u učionicu pozdravljao bi tako kao da svakog učenika gleda direktno u oči. Zastao bi trenutak nad svojim profesorskim stolom, pa sjeo. U razred je unosio sigurnost i očinsku iskrenost u ono što govori i objašnjava. Bilo bi sramota na njegovom nastavnom satu geografije biti nespreman, ne znati, ali i kada bi koji učenik zamucao, bio nesiguran, kad ne bi baš najbolje savladao određenu lekciju iz „Evrope, Azije ili nekog drugog kontigenta ili...“ potrudio bi se iz učenika izvući ono što zna i očinski ga ponukati da se slijedeći put bolje i pažljivije pripremi. „Najlakše je dati jedinicu, a ti, mladiću, ili djevojko, je li, ne želiš,“ govorio bi.

Okupljao je omladinu, svirao na svojoj velikoj ljubavi-harmonici, učio ih da igraju šah. I nakon završetka školovanja brinuo bi se o svojim učenicima - gdje su, šta rade.  Jedan njegov učenik, koji mu je kasnije postao i radni kolega, prepričavalo se dugo - pred kraj studija zamolio je svoga profesora da provjeri u općini šta je sa njegovom stipendijom. Ubrzo je dobio ček na iznos od dvije stipendije. Mnogo kasnije taj je student saznao da je zapravo novac poslao profo Halid.

U cazinskim godinama izgradnje nuđene su mu razne dužnosti, funkcije, ali bi na svemu zahvaljivao i čvrsto se držao dnevnika i Gimnazije gdje je ostao gotovo trideset godina.

Hodio je svakim dijelom Cazina, cijeloga kraja, obilazio bistre izvore, stare gradove, kule. Razgovarao sa ljudima, svugdje imao prijatelje. Radovao se svakoj pobjedi u školstvu, većem broju učenika, gradnji novih škola. Sve većem broju visokoškolaca u Cazinu.

S kakvim je ponosom u svojoj životnoj skromnosti  primao „septembarsku nagradu“ - najviše priznanje Cazina. Pa,  polaganje  kamena-temeljca i svečano otvoranje radova na objektu Srednjoškolskog centra „Ibrahim Perviz“. U trenucima sjete, znao bih priznati, da su mu to „najdraže vrijednosti“.

Često smo se viđali u godinama njegove mirovine. Radovao se razgovorima,  našim uspjesima u poratnoj obnovi. Govorio bi - lijepo živim. Slobodan od ideoloških i drugih ograda. Skroman u materijalnom, zahtjevan u duhovnom i etičkom. Ne trebaju mi dva ručka, ni dva kreveta, još manje dva stana, kuća, za knjige i eglen s mojim sugrađanima s dobrim ljudima uvijek se nađe para i vremena.

A onda se vratio u svoju Gračanicu.  Nenadano, kao što je i došao. Htio je zatvoriti taj historijski krug.

Sreli smo se baš nekako pred njegov povratak. Šutio je zbog odlaska i bio je tužan. Nekako, nije to mogao razumjeti.

Kao da danas gledam – otišao je prema ulazu zgrade gdje je stanovao. Gledao sam njegova malo povijena pleća, ili mi se to činilo i iscrpljeno tijelo koje je lagano uzmicalo uz strančicu pored „Slapova“.

Osjetio sam, znao sam – da ga nikad više neću vidjeti. Našeg profesora Halida. Pedagoga, humanistu, čovjekoljupca, hedonistu, merakliju, Cazinjanina... velikog druga i prijatelja našega grada.

Kao da i sada dopire ono njegovo – ko voli ljude, njegov je cijeli svijet.

 A, naš profesor Halid je volio ljude.

  (Cazin.NET)
0 Comments

Povezane vijesti

Facebook komentari

Back to top