POČETAK RATA U CAZINU
Smještena između rijeka Une na istoku i Korane na zapadu, općina Cazin, kao centralni dio Cazinske krajine, već vjekovima prkosi i živi svojim prepoznatljivim odnosom kako prema musafiru, tako i prema zlobniku.
Događanja koja su se dešavala u samom susjedstvu, u Republici Hrvatskoj, kao i mnoge druge, Cazinjane su zatekla nespremne i nepripremljene. Četničke falange novembra 1991. godine, odmah tu, samo sa druge strane rijeke Korane, popališe sve što im se našlo na putu, naočigled mnogih Cazinjana. Znalo je više hiljada Hrvata sa područja Slunja da će cazinski merhametluk i dobrodušnost sve njih iskreno primiti pod svoje okrilje. Uporedo sa prihvatom i borbom za živote prognanih, cazinsko gostoprimstvo i merhametluk dobijaju još jednu dimenziju: buđenje krajiškog ponosa i inata pred zahuktalim pripremama za rat koji se kao avet nadvijao nad Bosnom.
U samim pripremama za predstojeće ratne okršaje i nedaće koje, kao vjerne sluge, prate svaki rat, u razmišljanja mnogih Cazinjana vratiše se bolne istine. Cazin ima nešto privrede, ali ona, uglavnom, zavisi od repromaterijala kojeg na ovim prostorima nema.
Ta ista privreda uspjela je do rata uposliti samo 7,8% od preko 63.000 stanovnika. Veliki broj od 63.000 stanovnika mlađi je od 15 godina, a preko 10.000 njih ide samo u osnovnu ili srednju školu. Cazin nema tako žitorodna polja da bi bio siguran da neće biti gladnih.
Ali Cazinjani nisu razmišljali da li će ili neće, već se svi kao jedan opredijeliše da stanu na branik svoje domovine, svoje tradicije, kulture i svog imena. Konkretne pripreme ogledaju se u formiranju prvih jedinica TO, formiranju posebnih jedinica na Ostrošcu, u Polju i u samom Cazinu (koje će biti preteče diverzantskih jedinica) još krajem marta i početkom aprila 1992. godine, od vojnih obveznika mlađe dobi.
Iako je izdajnička JNA praktično otela svo oružje cazinske TO još u toku 1990. i 1991.godine, prve jedinice ipak nisu goloruke. Ovaj narod ne voli oružje, ne voli ništa što sije smrt, ali ipak je imao na umu da nema baš druželjubive komšije i da će, bez obzira na junačko srce, odlučivati i oružje koje su na samo sebi znan način do tada nabavili.
I dok slunjski nesretnici nisu još bili uspjeli otići iz Cazina, 21.04.1992. godine bradate nemani nahrupiše na Bosansku Krupu. Prve jedinice odoše još istog dana iz Cazina da brane Bosansku Krupu, a Cazin otvori vrata za preko 10.000 prognanika sa područja Bosanske Krupe koji će, u najvećem broju, tu i ostati tokom cijelog rata. Mada sama cazinska mjesta nisu neposredno ugrožena, cazinski borci (tada organizovani u šest odreda teritorijalne odbrane i 101. mkbr i 3 samostalna voda za posebne namjene), odlaze tamo gdje je potrebno, tamo gdje Bosnu treba braniti.
Veliki zaokret primjetan je i na drugim poljima. Privreda već u junu 1992. godine proizvodi ubojita sredstva kao što su: bombe, mine raznih oblika i kalibara, pa čak i sredstva za njihovo lansiranje-ispaljivanje. Tako će cazinska industrija biti začetnica, a kasnije i okosnica Namjenske vojne industrije kroz cijeli rat, a na desetine tona gotovih proizvoda spravljenih u cazinskoj NVI činiće preko 60% ukupne NVI 5. Korpusa.
Cazinski zdravstveni radnici, uz pomoć bihaćkih kolega, rade i prve hirurške zahvate na ranjenicima već juna 1992. godine. Uradiće tokom rata preko 7.500 operativnih zahvata (najsloženijih koje ratna medicina poznaje) u Domu zdravlja u Cazinu. I drugi vidovi logističke podrške počinju već prvih dana rata, a Cazin će postati glavni oslonac 5. korpusu kroz cijeli period rata. Stotine tona hrane i drugih logističkih potreba obezbijediće Cazinjani i općinska privreda za potrebe vođenja rata.
A ono najbolje što Cazin tada ima svakodnevno narasta i odlazi nimalo ne kalkulišući da krvlju i srcem sprečava gaženje rodne grude i uništavanje svojih svetinja. Polovinom 1993. godine u tada 3 cazinske brigade i u ostalim jedinicama ratuje preko 6.000 boraca.
Krajem avgusta, nakon izdajničke inicijative Fikreta Abdića za formiranje paradržavne tvorevine, cazinska Skupština prva odbija inicijativu i karakteriše je kao akt izdaje.
Nedugo zatim, 29.09.1993. godine uslijedilo je vrbovanje čelnih ljudi u jedinicama Armije Republike Bosne i Hercegovine na području Cazina (503. sbbr. 504 lbr, 517. obr) od strane izdajnika Abdića, međutim, naletjeli su na odbojni zid, jer nisu znali da su Bosna i narod onima koji ih krvlju brane postali više od svetinje.
Pošto ova odbijanja Inicijative za stvaranje paradržave izdajniku Abdiću nisu bila po volji, on je krenu da se oružjem obračuna sa "neposlušnima" i već krajem septembra 1993. godine u selu Skokovi su njegovi poslušnici otvorili vatru na braću.
Zbog ratnih potreba Komanda 5. korpusa na području Cazina formira još jednu brigadu (1. Bosanska oslobodilačka brigada), u kojoj glavninu čine cazinski borci na čelu sa Ključko-sanskom jedinicom i Platovčanima koji su do tada bili pripadnici u 503. sbr.
Cijeli ratni period bit će protkan herojskim bitkama, koje su prestizale jedna drugu, a svo to vrijeme Cazinjani vojuju u četiri matične brigade: 101 muslimanska krajiška brigada, (504.lbr), 517.oslobodilačka brigada i 1. bosanska oslobodilačka brigada (510. oslobodilačka brigada) i u broju preko 1.000 u ostalim jedinicama 5. Korpusa, kao i preko 500 boraca u sastavima 7. i ostalih korpusa Armije R BiH.
A bili su još u 5. nastavno-regrutnom centru, u Vazduhoplovnoj grupi Bihać na aerodromu Ćoralići kao i u jedinicama radne obaveze (od juna 1995. godine te jedinice učestvuju u aktivnim borbenim dejstvima ustrojenim u tri odreda rezervnih jedinica Armije R BiH).
Ako je Cazin kroz rat vrijedio kao jedna od najmirnijih i najsigurnijih sredina Cazinske krajine, onda je to zasluga pripadnika Ministarstva unutrašnjih poslova ustrojenih u SJB Cazin, koji su, pored svojih posebnih obaveza, stalno bili prisutni i na prednjim linijama odbrane.
Herojski putevi kojima su, zajedno sa drugim patriotima, kročili cazinski borci, zaustavljeni su nakon oslobađanja Sanskog Mosta u oktobru 1995. godine. A na tim putevima mnogi znani i do rata neprimjetni obični ljudi postadoše istinski heroji. Na žalost, mnogih više nema medu nama, ali ostaviše u amanet budućnosti da ne zaboravi i da čuva rodnu i slobodu za koju oni život dadoše.
101. MUSLIMANSKA KRAJIŠKA BRIGADA (504. LAHKA BRIGADA)
Vođeni iskustvom dešavanja u Podrinju i istočnoj Bosni, članovi Patriotske lige Okruga Bihać sa dr. Irfanom Ljubijankićem na čelu, ujedno i predsjedavajućim Skupštine Okruga Bihać (poginuo u gnusnom četničkom napadu, kao ministar vanjskih poslova R BiH, polovinom 1995. godine) tada još u ilegali, organizuju više zasebnih sastanaka koji su imali za cilj oformiti jednu jaču taktičku jedinicu, popunjenu dobrovoljcima sa cijelog teritorija Okruga Bihać kojoj bi osnovni zadatak bio da svojom pokretljivošću parira četnicima na bilo kom pravcu napada na Bihaćki okrug.
Dana 09.04.1992. godine na sastanku u jednoj kući nadomak Cazina, donesena je odluka o navedenoj jedinici, koja će nositi naziv 101. muslimanska krajiška brigada. Na njenom čelu nalazit će se Politički savjet i komandant brigade, za prvog komandanta Politički savjet imenovano je hadžiju Hasu Kovačevića, provjerenog patriotu bošnjačkog naroda.
U jeku priprema za formiranje 101.mkbr četničke falange napadaju na Bosansku Krupu i većina pripadnika na čelu sa hadžijom Hasom Kovačevićem odlazi da brani Bosansku Krupu, gdje hadžija biva ranjen što je donekle usporilo samo formiranje l0l.mkbr.
Međutim, već polovinom maja 1992. godine okuplja se embrion l0l.mkbr na Mrazovu, općina Bužim, gdje zajedno sa Združenim odredom TO Bužim pripadnici Brigade polažu zakletvu i praktično, odmah nakon toga, odlaze u selo Banjane da. zajedno sa jedinicama TO Bužim i Bosanska Krupa, učestvuju u odbijanju četničkih napada. Nedugo potom, nakon prvih dana borbi, l0l.mkbr sa dijelom jedinica prva pristiže u pomoć jedinicama TO Cazin u Mutniku i Prkosu dana 10.06.1992. godine i učestvuje u zajedničkoj akciji slamanja četničkog napada iz sela Gata i razoružavanju istih.
Ovaj dan biće zabilježen i kao dan prvih žrtava općine Cazin, Merdanović Irfana i Rošić Zuhdije, koji, kao pripadnici 101 .mkbr, položiše svoje živote u borbi za domovinu.
Zbog eksteritorijalnog i dobrovoljačkog principa l0l.mkbr, u vrijeme nestašice svega, sem hrabrih patriota, bila je prinuđena u svoju organizacijsko-formacijsku strukturu uvrstiti niže sastave jačine vodova i čete po teritorijalnom principu i tako se borbeno angažovati.
Dio jedinica posjeda i brani rejon odbrane u selu Stabandža, drugi dio rejon odbrane u selu Tržačka Raštela i Bugar, a dio jedinica učestvuje u borbenim dejstvima na drugim pravcima, tako da često jedinice učestvuju na Grmuško-srbljanskom platou. Zajedno sa jedinicama 1. bihaćke brigade (501 .sbbr), dio jedinica l0l.mkbr vodi odsudne borbe za selo Golubić nadomak Bihaća i u tim borbama trpi velike gubitke (22 nestala pripadnika).
U septembru mjesecu 1992. godine dio jedinica l0l.mkbr pridodat je 2. bihaćkoj muslimansko-hrvatskoj brigadi (502. vbbr) u borbama na Lohovskim brdima, kada su ostvareni značajni uspjesi (između ostalog 2. bmhbr je zaplijenila 2 topa 76 mm"ZIS" ). Nakon 16.08.1992. godine, kada je komandantu l0l.mkbr. pred svečanim strojem, u selu Kovačevići, uručena ratna zastava i kada je l0l.mkbr uvedena u sastav USOG-e (od oktobra 5. Korpusa Armije R BiH) prestaje potreba za Političkim savjetom.
Početkom novembra 1992. godine komanda 5. korpusa kadrovski jača l0l.mkbr i na njeno čelo dolazi Sulejman Begić na mjesto komandanta. Salih Omerčević na mjesto načelnika Štaba (poginuo kao član Komande 5.korpusa krajem juna 1993. godine u borbama na Hasinom vrhu boreći se sa dojučerašnjim saborcima iz l0l.mkbr protiv četničke nemani) i Ibrahim Baja Nadarević kao komandant 1 .bataljona.
Krajem novembra 1992. godine l0l.mkbr dodijeljena je z/o u rejonu Hasinog vrha i Alibegovića kose gdje ostaje sve do kraja marta 1994. godine. Borbe na Hasinom vrhu vodiće se i onda kada je u cijeloj zoni odgovornosti 5. korpusa vladao relativan mir. Bezbrojnim diverzantskim akcijama do 28. juna 1993. godine l0l. mkbr (od 09.04.1993. godine 504.lbr) će pomjerati linije odbrane naprijed da bi sa jedinicama 503. sbbr i Odreda za specijalna dejstva 29. i 30.06.1993. godine odbacila četnike sa istočnih padina Hasinog vrha i Alibegovića kose.
Pojavom paradržavne tvorevine, tzv. AP ZB izdajnika Fikreta Abdića, 504.lbr sa ostalima odbacuje ideju i stavlja se u zaštitu državnog poretka R BiH.
Ostaće zapamćeno da je dana 15.10.1993. godine, nakon upada izdajničkih snaga Fikreta Abdića u Cazin, komanda 504.lbr sa dijelom starješina Komande 5. korpusa, koji su bili u sastavu IKM-a 5. Korpusa i dijelom svojih prištapskih jedinica, na čelu sa načelnikom Štaba 5. korpusa, Fadilom Hasanagićem, i tadašnjim komandantom 504. lbr Ibrahimom Nadarevićem, zarobila sve pripadnike PVF Fikreta Abdića, koji su se nalazili u rejonu razmještaja 504.lbr, i slobodna dočekala pristiglu pomoć ostalih jedinica 5. korpusa.
Pored navedene zone odgovornosti, od oktobra 1993. godine 504.lbr uspješno izvodi odbranu prema PVF tzv AP ZB. te do 06.02.1994. godine kada četnički fanatici kreću u koordiniranu ofanzivu sa PVF AP ZB u kojoj četnici napadaju prema hidrocentrali u naselju Kostela sa glavnim pravcem napada preko zone odgovornosti 504. lbr i 501. sbbr, a Fikretovi izdajnici napadaju prema slobodnim naseljima cazinske općine.
Nakon herojski izdržanih borbi i sprečavanju četničkih i napada Fikretovih izdajnika dolazi do reorganizacije 5. korpusa krajem marta 1994. godine u kojoj pripadnici 504.lbr bivaju prekomandovani u druge jedinice 5. korpusa, ali iza njih ostaju dvije godine herojske borbe prožete nadljudskim naporima i krvlju natopljenom bosanskom zemljom.
503.SLAVNA BRDSKA BRIGADA (1. CAZINSKA PJEŠADIJSKA BRIGRDA)
U toku žestokih borbenih dejstava na desnoj obali rijeke Une, čelnici Okružnog štaba TO i Unsko-sanske operativne grupe, zajedno sa Ratnim predsjedništvom Općine Cazin, ubrzano rade na pripremanju i ustrojavanju tada usitnjenih dijelova TO Cazin.
Nakon organizacijsko-formacijskih priprema uslijedilo je postrojavanje najvećeg dijela l.cazinske pješadijske brigade na Mokrešu. nadomak naselja Pjanića dana 17.08.1992. godine, kojom prigodom je uručena ratna zastava komandantu Brigade Muhamedu Hamdi Delaliću. Praktično i prije završetka svečanosti, dijelovi l. cazinske odlaze u borbena dejstva na Grmuško-srbljanski plato.
Prva značajnija pobjeda je bila 11/12. novembra 1992. godine, kada su pripadnici, tada l. cazinske, ušli 14 kilometara u dubinu okupirane teritorije, u selo Drenovo Tijesno, presreli četničku kolonu vozila, nekoliko četnika likvidirali, nekoliko zarobili, te uništili neprijateljska motorna i oklopna vozila, a kao najveći ratni plijen do tada, pripadnici l.cazinske su imali svoj PAT trocijevac.
Naravno, iz 1992. godine tu je još par akcija diverzantskog karaktera, gdje su agresoru konstantno nanošeni gubici, a borci se svakim danom naoružavali.
Najvažniji događaj u 1993. godini je, svakako, pojava tzv. AP Zapadna Bosna, a svima je posebno u sjećanju dan kada je komandant 503.sbbr, dana 30. septembra 1993. godine, na ulazu u kasarnu 503, rekao predstavnicima tzv. Inicijativnog odbora tzv. AP ZB i masi izmanipulisanih ljudi, građana Cazinske krajine, da ne pristaje ni na kakvo pretpočinjavanje tzv. AP ZB. jer je vojnik Armije Bosne i Hercegovine, i da će časnu dužnost izvršavati do kraja. Takav istup komandanta, brigadira Muhameda Delalića. prvog i jedinog komandanta 503. slavne, imao je veliki utjecaj na kasnija zbivanja i dešavanja izazvana tim neustavnim činom proglašenja države u državi. Slijede borbe na dva fronta, a osim zone odgovornosti koju je 503. Sbbr posjedala na Grmuško-srbljanskom platou, braneći prilaze Bihaću i lijevoj obali Une, čuvajući hidrocentralu Kostela, žilu kucavicu potpuno blokiranog Okruga Bihać, ova brigada dobiva i zonu odgovornosti naspram paravojnih formacija Fikreta Abdića u rejonu Tršca. gdje ostaje sve do kraja maja 1994. godine, a potom jedinice 503.sbbr bivaju angažovane u rejonu Todorova i Keslenovačke glave, do 6. avgusta 1994. godine, odnosno oslobađanja Pećigrada, braneći, u sadejstvu sa 501.sbbr, prilaze Pećigradu iz Velike Kladuše čime je onemogućeno spajanje tih jedinica paravojske sa opkoljenim pripadnicima IV brigade tzv. Narodne odbrane.
Dana 6. septembra 1994. godine jedinice 503.sbbr su za svega dva sata oslobodile najveći dio Alibegovića kose i time zauzele taktički povoljnije položaje, stvarajući uslove za dalje napredovanje svih jedinica 5. korpusa, što je i iskorišteno 24. oktobra, kada su jedinice 5. korpusa, a time i 503.sbbr, krenule u ofanzivu prema Radiću, te ovladale desetinama kvadratnih kilometara teritorije. Sama 503.sbbr je oslobodila 70-tak kvadratnih kilometara, stvarajući time veću dubinu slobodne teritorije, te plijeneći ogromne količine artiljerijskih i pješadijskih oružja i oruđa, drugih materijalno-tehničkih sredstava, intendantske i druge opreme, dolazeći do pred Donju Suvaju.
Prvih dana novembra, četnici organizuju svoju odbranu, te uvođenjem novih snaga kreću u kontraofanzivu, no pripadnici 503.sbbr nisu se pomjerali nazad zbog žestine borbenih dejstava, nego iz razloga jer na ostalim dijelovima fronta jedinice 5. korpusa nisu izdržale nalete neprijatelja. 16. novembra 1994. godine četnicima se pridružuju i pripadnici paravojske Fikreta Abdića, te Martićevi četnici, a jedinice 503.sbbr opet bivaju angažovane i na tom dijelu fronta, sve do oslobođenja Velike Kladuše, 7.avgusta 1995. godine, hrabro se boreći.
Na drugom dijelu fronta, pripadnici 503. sbbr u noći između 7. i 8. maja 1995. godine, oslobađaju nekoliko zemljišnih objekata u unskom kanjonu, da bi 12. maja 1995. godine krenuli u veliku operaciju, koja je bila uvod u operaciju jedinica 5.korpusa "Sana 95". U toj operaciji pripadnici 503.sbbr su oslobodili 56 kvadratnih kilometara teritorija, izvršivši tako za 24 sata zadatak za koji je bilo predviđeno vrijeme 4 dana. Bio je to i povod da se jedinici dodijeli počasni naziv SLAVNA na sjednici Predsjedništva R BiH-e, od 29. juna 1995. godine. Posebnu "drskost" u toj operaciji su pokazali pripadnici Izvidačko-diverzantskih jedinica koji su ušli 8 kilometara u neprijateljsku dubinu, čime su medu četnicima izazvali paniku. Dostignute linije 503.sbbr su bile ispred Velikog i Malog Radića, te uz putnu komunikaciju Grabež-Veliki Radić.
Izuzetno česti napadi agresora nisu omeli pripadnike 503.sbbr u odbrambenim aktivnostima, da bi. nakon oslobađanja Velike Kladuše, 7. avgusta-1995. godine, dana 13. septembra jedinice 5. korpusa krenule u svoju najveću operaciju, a 15. septembra te godine, u sadejstvu sa jedinicama 505.vbbr, pripadnici 503.sbbr oslobodili su Orlovaču. Potom se nižu oslobođena mjesta kroz koje pobjedonosno prolaze jedinice 503.sbbr: Zloimenjak, Obijaj, Vranjska, Čava, Alen, Lipik, Dubovik, Hašani, Mračaj, Donji Lipik, Potkalinje, Modra, Radakovići, Čujelo... Jednom riječju, krenuli su ispred Velikog Radića i dostigli linije na Majdanskim planinama. Njihove linije su i ovaj put bile više nego neprobojne.
Dana 4. novembra 1995. godine, 503.sbbr je imala priliku da se prvi put nakon formiranja 17. VIII 1992. godine, postroji, a tu veliku svečanost, kojoj je prisustvovalo na hiljade građana, svojim prisustvom su uveličali i komandanti svih korpusa Armije R BiH, te armijski general Rasim Delić. U svom obraćanju građanima, gostima, borcima i starješinama, divizijski general, Atif Dudaković, je naglasio da je 503.sbbr sinonim 5. korpusa i brigada koja je dala najveći doprinos odbrani naše domovine i očuvanju 5. korpusa. Naravno da su te riječi ponos svakog ne samo pripadnika 503.sbbr, nego i svakog Cazinjanina čiji najveći broj sinova je bio u redovima 503.sbbr.
Na žalost, u toj neravnopravnoj borbi, u kojoj su pripadnici 503.sbbr imali više snage i volje nego što su to mogli i zamisliti, na stotine pripadnika 503.sbbr su bili ranjeni, mnogi od njih invalidi, a 284 ih je zauvijek napustilo redove 503.sbbr upisujući se zlatnim slovima u istoriju naroda kome je bilo namijenjeno da nestane. Još jednom neka im je rahmet dušama i veliko hvala!
Dokazali su pripadnici 503.sbbr, sinovi Cazinske krajine, da im je domovina i sloboda važnija od svega, i, iako je na snazi primirje, a pariški potpis ovjekovječio Dejtonski sporazum, oni su spremni svakog trena nastaviti tamo gdje su stali, jer sloboda i ljepša budućnost nemaju alternativu. A tako se od najboljih i očekuje. Dokazali su to u prošlom periodu.
Među pripadnicima 503.sbbr 28 je dobitnika ratnog priznanja, značke "Zlatni ljiljan'1, te 6 dobitnika ratnog priznanja, značke "Srebrni štit".
517. OSLOBODILAČKA BRIGADA
Nakon četničkih napada i njihovih pokušaja da ovladaju Bosanskom Bojnom i Glinicom maja 1993. godine, Komanda 5. korpusa uviđa neophodnost zatvaranja svih mogućih pravaca sa tada okupiranog dijela Republike Hrvatske. Samim stvaranjem novih borbenih jedinica stvoriće se mogućnost za veću pokretljivost dotadašnjih jedinica 5. korpusa.
Kao rezultat ustrojavanja preostalog dijela jedinica Teritorijalne odbrane Cazina, Bihaća i Graničnog bataljona dana 15.08.1993. godine u selu Pjanići postrojena je tada najmlađa sestra u 5. korpusu 517. lahka brigada. Jusuf Čaušević, koji je postavljen za prvog komandanta, našao se na čelu 920 boraca od kojih je tek svaki treći imao pušku. Nakon prijema ratne zastave primio je i ratni zadatak: braniti linije odbrane od Cavnika do Johovice, preko 25 kilometara dužine. Mada je tada, na navedenim linijama vladao relativan mir, narod Cazinske krajine i njegov dio u 517. lahkoj brigadi je znao da tako neće ići dugo. I onda se desilo na najcrnji mogući način.
Krajem septembra 1993. godine u selu Johovica na 517.1ahku brigadu i 502. vitešku brdsku brigadu, koja je tada dijelom jedinica pomagala 517. lahkoj brigadi, napadaju izdajničke horde Fikreta Abdića.
Na žalost, već 04.10.1993. godine od ruke Fikretovih izdajnika gine i prvi pripadnik ove brigade, Okanović Hasan.
Stalna borbena dejstva na Pećkim brdima i u selu Johovica sprečavaju Fikretove sljedbenike da prođu ka Sturliću, međutim, oni već tada pribjegavaju drugoj velikoj izdaji, prelaze na četničku teritoriju i zajedno sa njima pokušavaju preko Tržačkih Raštela probijati se ka Cazinu. Međutim, još u samom začetku, prvih dana decembra 1993. godine, 517. lahka brigada, tada ojačana još nekim jedinicama 5. korpusa, zbacit će četničko-autonomašku bratiju natrag na drugu stranu Korane.
Zadržavajući autonomaške snage na pravcu Tršca i Krivaje u februaru i martu 1994. godine, dok traje žestoka koordinirana četničko-autonomaška ofanziva na Grmuško-srbljanskom i Grabeškom platou, 517. lahka brigada uspijeva dijelom svojih snaga pomoći na navedenom pravcu u slamanju iste.
Uspjet će 517. lahka brigada povratiti izgubljeno i 09.05.1994. godine, kada su autonomaške snage, uz pomoć mještana, upale u dubinu i nezamislivim metodama nanositi gubitke svemu stoje živo.
Kasnije će se ispostaviti da je Komanda 5. Korpusa napravila izuzetan potez postavljanjem majora Ibrahima Nadarevića na mjesto komandanta 517. lahke brigade početkom juna 1994. godine. Zajedno sa svojim zamjenikom, Nijazom Begićem, komandant će 517. lahku brigadu uvesti u jedno razdoblje herojskih bitaka i blistavih pobjeda.
Nakon operacije, "TIGAR-SLOBODA '94" otpočinje drugo razdoblje koje će promijeniti sliku na bojištu prema autonomašima. U julu mjesecu dio snaga učestvuje u oslobađanju sela Purići i drugih sela oko Todorova. 17.07.1994. godine 517. lahka brigada silovitim kontraudarom razbija snage 6. brigade Fikretovih sljedbenika koja se više nikada neće uspjeti oporaviti. Nastavljajući pobjedonosni hod 517. lahka brigada, sa ostalim jedinicama 5. korpusa, daje nemjerljiv doprinos u borbama za oslobađanje Pećigrada od 29.07.do 04.08.1994. godine kada je zarobljena i razoružana kompletna 4. brigada Fikretove paravojske. U daljem nastupanju oslobođeni su Šturlić, Tržac, Johovica sa zaseocima da bi već 21.08.1993. godine bila slomljena paradržava Autonomna Pokrajina Zapadna Bosna i oslobođena Velika Kladuša.
Ni snažna četnička ofanziva na Bužim krajem septembra 1994. godine neće proteći bez borbenog učešća 517. lahke brigade. "Apači" i ostali borci zaustavit će četnička nastojanja da ovladaju Kedića glavicom i Hercegovinom.
U samo vrijeme preformiranja 517. lahke brigade od 23.10.1994. godine, u sadejstvu sa 501. slavnom brdskom brigadom, oslobađat će Grabež, Ripač, Ćukove, Orašac i Kulen Vakuf. Početak novembra, sada već 517. oslobodilačka brigada, glavninom snaga učestvovat će u nastojanjima da se oslobodi grad Bosanska Krupa iz pravca Radića i sve do 16.11.1994. godine učestvovat će u slamanju četničke ofanzive na pravcu: Radić-Drenovo Tijesno-Grabež-Bihać.
Pošto su Fikret Abdić i njegovi izdajnici pokušali iskoristiti priliku i zajedno sa Martićevim četnicima preko Bugara ući u Gatu i dalje, u Mutnik i na drugom pravcu ući na Pecka brda i Veliku Kladušu. 517. oslobodilačka brigada vrši pregrupisavanje snaga i sprečava četničko-aulonomašku bratiju da ovlada selima Gata i Rujnica kao, i da prodre na Pecka brda iz pravca Vidovske.
Nakon stabilizacije linija odbrane već početkom mjeseca decembra uz nesebičnu pomoć boraca iz sela Rujnica napravljen je munjevit kontraudar i tom prilikom oslobođenje Bugar.
Prvu polovinu 1995. godine 517. oslobodilačka brigada provešće u grčevitim borbama u odbrani, istovremeno koristeći svaku priliku za diverzantska dejstva koja će rezultirati desetinama zarobljenih četnika i velikim količinama zaplijenjenih materijalnotehničkih sredstava.
Kada su četnici i Fikretovi izdajnici krenuli u odlučujuću operaciju "Spržena zemlja" 19.07.1995. godine nisu ni izbliza očekivali da će naići na tako odlučan otpor i kada su mislili daje 5. korpus na pravcu prema Cazinu sa sjeverozapadne strane slomljen. 517. oslobodilačka brigada krenula je u protivnapad. Uništila je više četničkih oklopnih sredstava, zaplijenila tenk M-84 u odlučujućoj bici u Krivaji dana 23.07.1995. godine i time je od četničko-autonomaške želje da unište Unsko-sanski kanton i uđu u Cazin ostao samo pusti i nikad ostvareni san. U navedenoj bici, svjesni opasnosti uključili su se svi, bez rezerve i. na žalost, pali mnogi poput Nijaza Begića (do juna načelnika Štaba 517.oslobodilačke brigade, a tada član Komande 5. korpusa).
Tako ranjena 517. oslobodilačka brigada vrlo brzo kreće u protivnapad i već u podnevnim satima 07.08.1995. godine, nakon oslobadenja svih mjesta na pravcu nastupanja, pobjednički ulazi sa drugim jedinicama 5. korpusa u Veliku Kladušu.
Već u drugoj polovini augusta 1995. godine četnici će na pravcu Gorjevac-Ripač pokušali proboj linija odbrane branilaca Bosne i to baš u zoni 517. oslobodilačke brigade koja tada brani taj pravac. Na žalost., nakon osujećivanja četničkih napada i iz ove bitke 517. oslobodilačka brigada izlazi bez jednog istinskog heroja, Mumina Isića.
U furioznoj i briljantno izvedenoj ofanzivi "SANA "95" 517.oslobodilačkoj brigadi pripao je zadatak u kom je već drugog dana upala u pozadinu četnika u rejonu Turskih Voda, da bi nakon oslobađanja Bosanskog Petrovca 517. oslobodilačka brigada oslobodila mjesto Sanicu i već 18.09.1995. godine, obuhvatom i ulaskom u dubinu četnika, dovela veću četničku jedinicu u okruženje i oslobodila sjeveroistočni dio Grmeča i Međeđe brdo.
Zadnja aktivna borbena dejstva zadesiće 517. oslobodilačku brigadu u odbrani Sanskog Mosta iznad sela Trnovi, gdje je ogorčenim borbama spriječila četničke napade i pokušaje da ponovo okupiraju Sanski Most iz pravca Prijedora.
Usljed reorganizacije 5. Korpusa i Armije Republike Bosne i Hercegovine u cjelini, prestala je da funkcioniše 517. oslobodilačka brigada dana 13.11.1995. godine. Iza nje ostaje 12 nosilaca najvišeg ratnog priznanja, značke "Zlatni ljiljan", ostaje više od 1000 rana i 148 poginulih, ostaje ratno vrijeme u kojem su mnogi sinovi Bosne, koji su bili u 517. oslobodilačkoj brigadi, dokazali da junačko srce nadjačava prividne veličine u bezdušnom i hladnom čeliku.
1. BOSANSKA OSLOBODILAČKA BRIGADA - 510 Obr
Početak agresije na bošnjački narod u dolini rijeke Sane bio je u mjesecu maju.Tu je učinjen veliki genocid nad bošnjačkim narodom kroz logor, silovanja i ostala zlostavljanja.
Jedan broj hrabrih i odvažnih boraca iz Ključa, Sane, Prijedora odlučio je da se ne preda i krenuli su u borbu za opstanak i Bosnu i Hercegovinu.
Borci Ključa i Sanskog Mosta spojiše se u šumama zvane Golaje i tu oformiše zajednički bataljon koji je imao oko 300 boraca.
Borci ovog bataljona vodili su 7 dana uzastopne borbe sa neprijateljem i to na dijelu Vrhpolja, Peći, Krasulja, Hrustova, D. Sanice. Cilj i zadatak bio je nanijeti neprijatelju što veće gubitke i onemogućiti korištenje putne komunikacije Sanski Most-Ključ.
Tom prilikom zarobljeno je više oficira i vojnika JNA, a veliki broj ih je ubijen u borbi. Za njihovo oslobađanje, pripadnici Ključko-sanske jedinice su tražili da ih prebace na slobodnu teritoriju. To je urađeno 04.06.1996. godine, kada je grupa od oko 150 boraca iz Ključa i Sanskog Mosta stigla u Bihać. Veliki broj boraca je ostao po šumama i kasnije su se sami prebacivali pješice do Bihaća, ne samo iz. Ključa i Sanskog Mosta, već i iz Prijedora i Bosanskog Petrovca.
Borci i starješine se uključuju u TO Bihać. Dana 11/12. 09.1992. godine 15 boraca iz ove jedinice upućuje se na zadatak u Orašac, a o njihovoj sudbini do danas se ništa ne zna.
Ključko-Sanska jedinica uključuje se u borbe sa borcima Bihaća i Cazina u odbrani, a kasnije i u napadima na četnike na Grmuško-srbljanskom platou. Prva bitka je bila 14.06.1992. godine.Od ovih boraca formiran je bataljon u sastavu Prve cazinske pješadijske brigade. Pored Ključko-sanske jedinice u sastav bataljona ušli su i borci sa Srbijanskog platoa, kao i borci iz Brekovice. Učestvuju u svim borbama i na svim ratištima i postaju jedan od najboljih bataljona 5. Korpusa. Izdajom Fikreta Abdića i odlaskom jednog broja boraca i starješina na stranu neprijatelja, traže se najbolji sinovi BiH koji se mogu boriti i protiv svog brata ako je protiv države Bosne i Hercegovine.
Tako je naredbom ŠVK 25.10.1993. godine formirana 1. bobr, a na mjesto komandanta postavljen je mladi i prekaljeni starješina, Amir Avdić, do tada komandant III bbt 503.sbbr. Jezgro jedinice, koje se kasnije popunjavalo uglavnom Cazinjanima, činili su pripadnici Ključko-sanske jedinice, te vojni obveznici, mještani Grmuško-srbljanskog platoa.
Postrojavanje brigade bilo je u Ćoralićima 25.10.1995. godine, a u stroju je bilo 125 boraca, svi iz Ključko-sanske jedinice.
Istog dana je brigada dobila i zonu odgovornosti prema domaćim izdajnicima PVF Fikreta Abdića.
Od tog dana pa do konačnog sloma autonomaša avgusta 1995. godine, ova se brigada nalazila na težištu borbe prema PVF Fikreta Abdića. Napomenućemo samo neke borbe u prvoj fazi, a to su: oslobađanje Metle, Beganovića, Skokova, Liskovca, opkoljavanje Pećigrada, Kudića, Johovice i konačno oslobođenje dijela grada Velika Kladuša sa važnim objektom, Starim gradom Velike Kladuše. Za to vrijeme zarobljeno je oko 350 neprijateljskih vojnika,zaplijenjeno 500 različitih cijevi, 100 hiljada metaka.
U ovom periodu dio jedinice bio je upućivan na ispomoć na Grabeško-srbljanski plato, a borci i starješine ove brigade imali su posebnu ulogu u neprijateljskoj februarskoj ofanzivi 1994. godine, kada su 08.02. u sadejstvu sa ostalim jedinicama 5. korpusa nanijeli velike gubitke neprijatelju. Tom prilikom ubijeno je oko 30 četnika od kojih je 9 izvučeno na našu stranu i zarobljen jedan oficir.
Nakon izlaska na državne granice Brigada je dobila zonu odgovornosti na Alibegovića kosi. U jednoj velikoj akciji oslobođeno je 45 zemunica i neprijatelj pomjeren u podnožje Alibegovića kose.
24.10.1994. godine u dobro isplaniranoj akciji i u sadejstvu sa ostalim jedinicama 5. korpusa, kreće se u opći napad na četnike. Borci 510.obr prvi probijaju četničke linije i omogućuju ostalim jedinicama daljnja dejstva.
Rezultat tog dana je da se na prvu godišnjicu Brigade, 25.10.1994. godine, oslobađa najveći bastion u Bili, kasarna Grabež. Brigada ne odmara, već ide dalje u oslobađanje Bosanske Krupe. U sadejstvu sa 511. i 503. oslobađaju Mali Radić, a nakon toga oslobođen je i najkomplikovaniji objekat, Oljaj. U ovim borbama zaplijenjeno je nekoliko artiljerijskih oruđa.
Početkom "druge etape autonomije", Brigada se ponovo prebacuje na ovo ratište.Također učestvuje u odlučujućim bitkama za odbranu grada Bihaća iz pravca Debeljače i Vedrog Polja, zatim izvodi veoma uspješne borbe u rejonu Bugara. Svakodnevno su se vodile borbe, a rezultat svega je daje Brigada ponovo dala veliki doprinos i prva u avgustu mjesecu 1995. godine ušla u Veliku Kladušu i tom prilikom zarobila oko 500 neprijateljskih vojnika zaplijenila dosta automatskih pušaka i na stotine hiljada metaka i artiljerijskih projektila.
Brigada je dobila kratak odmor, a nakon toga ponovo posjela zonu odgovornosti prema četnicima u rejonu Turskog Kozjena. Svakodnevno je neprijatelj napadao i izmicao. Nakon uspješnog proboja 502.sbbr na pravcu Gorjevac, Brigada dobiva uzbunu i dobiva zadatak da kroz vrleti Grmeča ide prema Krnjeuši. Ujutro se krenulo i cijeli dan su vođene borbe u pokretu, a nakon pređenih 28 kilometara, u večernjim satima oslobođen je širi rejon Krnjeuše. Nakon oslobođenja Bosanskog Petrovca, Brigada je uvedena u borbu kod Bravskog i u sadejstvu sa 5'Ol.sbbr napredovala prema Ključu. Oko 22 sata 15. septembra 1995. godine borci 510.obr oslobodili su grad Ključ odakle potiče veliki broj boraca ove brigade.
To je bio najsretniji dan za komadanta 510.obr, majora Amira Avdića i njegove borce i starješine.
Nije bilo vremena za slavlje, išlo se na oslobađanje cijele opštine Ključ, Saničke doline, Krasulja i Sokolova.
Dolazi do istorijskog čina spajanja 5. i 7. korpusa, spajanja braće Krajišnika i kretanja još žešće borbe za oslobođenje. Oslobađaju se sela prema zloglasnoj Manjači kao i u pravcu Mrkonjić grada.
Brigada je usmjerena na saničko ratište i u odbijanju kontranapada četnika i zaplijenila jedan tenk.
Nakon toga izveden je brz i efikasan kontranapad prema Sanskom Mostu, gdje u sadejstvu i 1. gardijskoj oslobađaju Sanski Most.
Brigada nastavlja dalje borbe prema Prijedoru i stiglo se do Oštre Luke kad je međunarodna zajednica zaustavila ne samo ovu brigadu već i Armiju R BiH u konačnom oslobođenju Bosanske krajine. Dana 25.10.1995. godine u Kamengradu je izvršeno postrojavanje povodom druge godišnjice postojanja Brigade. Pročitane su nagrade i pohvale najboljim borcima i starješinama. Ipak, najbolji su oni koji su dali svoje živote za državu BiH, a ova brigada imala je puno takvih. Svi borci i starješine ove brigade dali su maksimum od sebe. Brigada je imala i 13 dobitnika ratnog priznanja, značke "Zlatni ljiljan“.
PRIPADNICI STANICE JAVNE BEZBJEDNOSTI CAZIN
Početak agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, pripadnici Stanice javne bezbjednosti Cazin dočekali su donekle iznenađeni, ali moralno spremni i svjesni da se samo oružanim otporom može spriječiti i izbjeći ono što je narodu, Bošnjacima-Muslimanima, u našoj mladoj državi bilo dugo pripremano, a u to vrijeme otpočelo sa praktičnim izvođenjem. Taj početak praktične primjene ubijanja i progona naroda iz Sanskog Mosta, Bosanskog Novog, Bosanske Krupe i iz ostalih mjesta, još više je učvrstio opredjeljenje pripadnika policije da zbiju redove, da se još čvršće organizirju i brane živote nedužnih. Ma koliko da su u to vrijeme bili slabo naoružani, nenaviknuti na ratna dejstva, spriječili su, uz ostale pripadnike, vojnih formacija i patriotski opredijeljenih građana da na ovim prostorima ne dođe do onog najgoreg, da ne budemo okupirani. Bilo je to, jednom riječju, strašno slušati, a kamoli preživljavati. Stali su i oni i zaustavili četničku neman na lijevoj strani Une.
Pripadnici Stanice javne bezbjednosti. Unsko-sanskog kantona tokom čitavog toka ratnih dejstava bili su uključeni, rame uz rame, sa pripadnicima Armije R BiH na svim ratištima, a uz to su, ipak, obavljali i ono za što su i školovani: očuvanje ustavom utvrđenog poretka, javnog reda i mira, te zaštita imovinske i pravne sigurnosti građana.
Njima, kao i drugim patriotski opredijeljenim građanima naše Republike, a posebno ovog kraja, najteže je pala spoznaja da oružjem i mudrošću trebaju da brane suverenitet domovine od falangi Fikreta Abdića.
Svi do jednoga su učestvovali na ratištima, nebrojeno puta, na području Pogledala, Metle, Pećigrada. Todorovske Slapnice, Brkića Koplja i gdje god je postojala potreba tamo su i bili. I, eto, zahvaljujući Bogu, mudrosti, odlučnosti, upornosti, a i sreći, ostadoše na pravom putu i svako od njih zaslužuje dužno poštovanje, a posebno oni koji na braniku domovine ostadoše na vječnoj straži opominjući nas da za sva vremena budemo spremni, u svakom pogledu, da branimo i odbranimo jedinu nam domovinu R BiH. Vjerujemo da njih 16 koji su poginuli, i četiri trajna invalida, njih 79 sa teškim tjelesnim povredama i njih 21 sa lakšim tjelesnim povredama, nikada ne bi oprostili ako bi sada, kada političkim sredstvima treba ostvariti ciljeve oružane borbe, stali.
Koliko i na koji način su pripadnici Stanice javne bezbjednosti dali doprinos oružanoj borbi nepobitno, samo po sebi, objašnjavaju brojke poginulih i ranjenih.
Mi, koji nastavljamo njihov put, nebrojeno guta smo se obavezali da ćemo znati cijeniti njihove žrtve, da ćemo brinuti za njihove najbliže da im, koliko je to moguće, ublažimo tugu i bol.
NASTAVNO-REGRUTNI CENTAR
Strahote rata, početna nedisciplina i neuvezanost, veliki gubici u redovima naših jedinica, te nepoznavanje vojničkih vještina, rezultirali su inicijativom o formiranju Nastavno-regrutnog centra u kom bi se obučavale starješine, odnosno učio mladi naraštaj najjednostavnijim vojničkim vještinama.
Avgusta mjeseca 1992. godine, u jeku žestokih borbi, formiran je Nastavni centar kroz koji će, za sve vrijeme njegovog postojanja, proći preko 500 starješina ranga komandira voda, komandira četa, komandanta bataljona.
Vojnički obučeni i borbeno nadahnuti, starješine ovog centra će u kasnijim fazama borbe, na svojim formacijskim mjestima, pokazati odlične rezultate kako u jačanju discipline, reda i rada, tako i u izvođenju ofanzivnih borbenih aktivnosti jedinica u koje su premještani.
Međutim, okruženje u kom se našao naš kanton, žestoke borbe koje su vodili pripadnici 5. korpusa, ponekad su zahtijevali i angažman pripadnika Nastavno-regrutnog centra u borbenim dejstvima.
Novembra mjeseca 1993. godine formirana je jedinica ranga ojačane čete od iskusnih starješina i boraca ovog centra, koja će u borbama u Čajićima, protiv pripadnika paravojnih formacija Fikreta Abdića dati nemjerljiv doprinos.
Period od novembra 1993. godine do novembra 1994. godine, pripadnici ovog centra provode u svakodnevnim aktivnostima na daljem vojničkom usavršavanju, uz povremene odlaske na linije odbrane u zoni odgovornosti 5. korpusa. Početkom novembra 1994.godine kompletna klasa regruta koja je bila ustrojena u 5. brdski bataljon, učestvuje u slamanju četničke ofanzive na pravcu: Turske Vode - Drenovo Tijesno - Grabež, gdje, u silovitim borbama i uz osjetne gubitke, ne dozvoljava probijanje linija odbrane.
U decembarsko-januarskoj ofanzivi četnika na širi rejon Bugara i Tržačkih Raštela, jedinice Nastavno-regrutnog centra pokazuju izuzetne rezultate. Zaplijenjene su velike količine ubojitih i materijalno-tehničkih sredstava i u narednom periodu, svaki put kada bi bilo teško, pripadnici Centra učestvuju kako u borbama protiv SCA tako i protiv domaćih izdajnika, pripadnika PVF Fikreta Abdića.
Naročito velik doprinos ovog centra je u septembarskim borbama 1995. godine za Sanski Most gdje učestvuje kompletan bataljon. Mladi, još nedovoljno obučeni regruti, u borbama protiv Arkanovih specijalaca pokazali su izuzetnu hrabrost i prkos što će kasnije rezultirati maestralnom pobjedom pripadnika 5.korpusa.
Kroz Nastavno-regrutni centar prošlo je 5678 regruta razvrstanih u 15 klasa i sa područja svih općina Kantona. Polovinu od ukupnog broja regruta dala je općina Cazin.
Dejtonski sporazum, te potpisano primirje, uslovili su novi koncepcijski razvoj Armije R BiH. Nastavno-regrutni centar u Cazinu prestao je da postoji, ali je ostao trajan pečat uspješnog spoja mladosti i iskustva, prkosa i herojstva mladića sa područja Unsko-sanskog kantona, posebno Cazinjana.
VAZDUHOPLOVNA GRUPA BIHAĆ
Vazduhoplovna grupa Bihać formirana je i postrojena 4. avgusta 1992. godine u Ćoralićima kod Cazina. Jezgro jedinice predstavljali su vazduhoplovci iz bivše JNA koji su bili u službi na aerodromu "Željava", te članovi Aerokluba iz Bihaća. Odmah po izbijanju agresije, vazduhoplovci su bili raspoređeni u štabove Teritorijalne odbrane na različite dužnosti da bi nešto kasnije počeli sa samoorganiziranjem vazduhoplovne jedinice. Prve jedinice na području Okruga su bile Odjeljenje avijacije i Odjeljenje za opsluživanje i održavanje avijacije. Prvi let su izveli Samir Beganović i Edvin Iftić još 25.juna 1992.godine, a poletjeli su sa aerodroma Dolovi kod Velike Kladuše. avionom AN-2.
To je prvi prelet državne granice na području Bosne i Hercegovine uopće. Bili su to teški letovi, tehnika je bila zastarjela, prelijetalo se preko okupiranih dijelova Hrvatske što je značilo stalno praćenje vatrom iz protuavionskih oruđa. Na žalost, dva leta završila su kobno. Jedan u noći 31. jula/1. avgusta kada je letjelica oborena, a za prvog pilota Samira Beganovića, od tada se ništa ne zna. Drugi let bio je koban po ministra vanjskih poslova dr. Irfana Ljubijankića i njegove saputnike.
U prvom redu, vazdušni most je na početku predstavljao jedini izvor municije i novih oruđa. Njegov psihološki značaj je daleko veći, obzirom na činjenicu da je ovaj kraj R BiH bio u potpunosti odsječen od svijeta. Životi mnogih ranjenika spašeni su zahvaljujući njihovom pravovremenom odolazku u liječilišta u Republici Hrvatskojjli u zemlje Zapadne Evrope.
Pripadnici Vazduhoplovne -grupe, u vrijeme teških i odsudnih trenutaka u zoni odgovornosti 5. korpusa, dali su svoj doprinos i u pješadijskim jedinicama, braneći Grabeški plato, rejon Krivaje, Izačića, Bugara.
Vazdušnim mostom Bihać-Zagreb izvršeno je 275 preleta, prevezeno oko 580 tona raznog materijala, te značajan broj ranjenika kojima je bio potreban liječnički tretman van Bihaćkog okruga.
Jedan pripadnik Vazduhoplovne grupe odlikovan je ratnim priznanjem "Zlatni Ljiljan", načelnik štaba Vazduhoplovne baze, nadkapetan Hidaima Gazibegovića, dok je veliki dio pohvaljen od strane Komandanta GŠ ARBiH, te komandanta 5. korpusa.
Prestankom borbenih dejstava, vazduhoplovci su se vratili redovnim zadacima, te je započela obuka svih profila vazduhoplovnog kadra, znači, pilota, tehničara i operatora.
Od onog prvog stroja u Ćoralićima do ovog danas, mnogo toga se promijenilo. Nabolje, naravno. A svijetlije sutra gospodara neba je pred njima.
NAMJENSKA VOJNA INDUSTRIJA
Namjenska vojna industrija na području općine Cazin otpočela je sa radom 15. aprila 1992. godine, mada je u nekim pogonima taj početak bio i znatno ranije. Istu proizvodnju otpočela je grupa ljudi iz privrednih subjekata Općine (većinom tehničara, inženjera, bravara, tokara i glodača). Svi oni prije toga nisu se nikad bavili takvom proizvodnjom. Prvo se radilo na izradi zapreka za puteve u TŽP Cazin (ježevima), a kasnije se radilo na izgradnji, odnosno pregradnji jednog oklopnog transportera koji je napravljen od vojnog kamiona T-l 10. Ispočetka se radilo danonoćno u nekoliko tvornica, da bi se kasnije radilo u više preduzeća u Cazinu, Bihaću i Velikoj Kladuši.
Prvi proizvod namjenske vojne industrije bio je bomba "CAZINKA" čija je izrada krenula u TŽP Cazin. Uporedo sa radom na ovoj bombi, radilo se na izradi prvog minobacača "ŠVRCE" koji je takođe napravljen u TŽP. Kada su počela veća neprijateljska dejstva u pravcu Bihaća, namjenska vojna industrija sva se odvijala na području općine Cazin. Njena funkcija je bila kroz dvije cjeline, NVI Cazin i NVIBihać, mada su bili na području jedne općine. U NVI Cazin ulazila je i NVI Bužim i NVI Bosanska Krupa čije je jedno odjeljenje cijeli rat radilo u NVI. Na početku samog rada sve je bilo ručno i sve se moralo rizikovati u radu, jer nije bilo iskustva u takvoj proizvodnji. Već krajem 1992. godine NVI Cazin dobiva pravi organizacioni oblik proizvodnje koji se odvija kroz više pogona u privrednim subjektima općine Cazin i Bužim kao i jednim dijelom općine Bosanska Krupa. Koristilo se sve raspoloživo, kako materijali i mašine tako i stručni kadrovi. Nije se pitalo za radno vrijeme niti za bilo kakve naknade. Interesantno je napomenuti da cijeli tok proizvodnje NVI prati u to vrijeme neriješen status pripadnika NVI što je bio veliki problem. Isto tako bilo je različitih pristupa tumačenja statusa pripadnika NVI kao i rješenja na terenu. U kasnijem toku i hodu to se rješavalo.
Napomenuli smo da se počelo sa bombom "Cazinkom" i minobacačem "SVRĆOM", a završilo se izradom najkomplikovanijih dijelova opreme oruđa i oružja. Na lokalitetu NVI Cazin rađeni su slijedeći proizvodi: bomba "Cazinka", minobacač "Švrćo", trenutna tromblonska mina (TTM) ili tromblon, minobacačka mina 60 mm, minobacačka mina 81 mm, minobacačka mina 82 mm, minobacačka mina 120 mm, protupješadijske potezne i nagazne mine, remont oružja i oruđa, izrada minobacača 40 mm, izrada okvira za automatsku pušku, pregrada poluautomatske puške na puškomitraljez, zatim, površinska zaštita svih minsko-eksplozivnih sredstava kao i opreme. Izrada ambalaže za sva sredstva rađena je u pogonu Tvornice stolica Bužim, gdje su rađena i neka sredstva za potrebe Armije i pripadnika Armije. Organizacija NVI na području općine Cazin uspjela je, po našem mišljenju, staviti u funkciju sve raspoložive resurse (materijalne i ljudske) u svrhu odbrane naroda od agresora. Isto tako vrijeme će pokazati koliko je NVI u ukupnom doprinosu doprinijela da odbrana ovog kantona bude na kraju potpuna i uspješna. Bez minsko-eksplozivnih sredstava koja su rađena u NVI Cazin bilo je nezamislivo oduprijeti se tehnički dobro opremljenom agresoru. Treba napomenuti da se na početku dosta sredstava za potrebe proizvodnje dobilo i od naroda sa terena, kao i to da je maksimalno iskorišten sav eksploziv iz zaplijenjenih minsko-eksplozivnih sredstava od neprijatelja.
Cijeli tok rata pripadnici NVI su pratili potrebe Armije. Nije bilo tog vremena u kojem se nije mogao otkloniti kvar ili oštećenje na oružju i oruđu za potrebe Armije. Isti je slučaj i sa izradom raznih pomagala kao što su sjekire, pile, zaprege, saonice-zaprege, razna pomoćna sredstva i slično. Za svu proizvodnju u toku rađena je i kompletna konstruktivno-tehnološka dokumentacija koja se uvijek u slučaju potrebe može primijeniti, budući da je ta proizvodnja rađena od sredstava koja su bila na raspolaganju, a ne od onih od kojih se to standardno radi. Za spomenuti je i izradu bombe "Fitiljuše'" od "Cazinke" koja je bila za neprijatelja vrlo nezgodna na terenu. Većina pripadnika NVI Cazin bila je i na prvim linijama odbrane, a treba naglasiti daje dio jedinice NVI Cazin (TŽP) učestvovao u prvoj bitki na Srbijanskom platou dana 12.juna 1992.godine gdje smo imali dvojicu ranjenih boraca.
Treba spomenuli i materijalni i finansijski doprinos svakog privrednog subjekta sa područja općine Cazin, bez kojih se ova proizvodnja ne bi sigurno održala, a posebno treba naglasiti upornost i nadljudska zalaganja pojedinaca koji su doprinijeli da se tok proizvodnje održi, a koji su i sami radili u ovoj proizvodnji. Koliko se to do sada zna, mi nismo upoznati, ali se ipak osjeti u pojedinim situacijama da mi nismo ono što smo stvarno bili ili je to samo osjećaj, jer se ne možemo izjednačiti sa onima koji su bili na prvim linijama. Ipak, bili smo u sastavu koji je njih opsluživao. Koliko smo to dobro uradili, ostaje da drugi ocijene.
ORGANIZACIJA RVI CAZIN
U prvoj polovini 1993. godine pokrenuta je inicijativa za osnivanje Udruženja ratnih vojnih invalida i porodica poginulih boraca i šehida, iz potrebe zastupanja zajedničkih interesa i u cilju zaštite ratnih vojnih invalida i porodica šehida i poginulih boraca. Do kraja iste godine završeni su svi poslovi oko registracije i zakonski akti za rad Udruženja ratnih vojnih invalida i porodica šehida i poginulih boraca. Pod tim nazivom Udruženje je radilo dvije godine.
U tom periodu znatno se povećao broj članstva iz obje kategorije, čime je ukazana potreba za kvalitetnije zastupanje specifičnih interesa, tako da je predsjedništvo Udruženja donijelo odluku o osnivanju dvije zasebne organizacije - Organizacija Porodica šehida i poginulih boraca i Organizacija Ratnih vojnih invalida.
Dana 13.11.1995. godine održana je osnivačka Skupština Organizacije Ratnih vojnih invalida općine Cazin, čime su stečeni zakonski uslovi za rad. Pod tim nazivom Organizacija i danas radi i okuplja mnogobrojno članstvo.
Djelatnost Organizacije RVI općine Cazin regulisana je članom 7. Statuta ORVI OC, koji glasi:
Organizacija će vršiti slijedeću djelatnost:
- Koordinacija rada, programa i stupanja i akcija udruženih članova i ostvarivanje jedinstvenog stava i nastupanja pred organima vlasti,
- Prati stanje u oblasti pravnog i socijalnog statusa svojih članova i stara se o pružanju odgovarajućih vidova pomoći,
- Prati ostvarivanje prava svojih članova i putem nadležnih državnih organa inicira donošenje odgovarajućih mjera,
- Daje inicijative za osnivanje i unapređenje djelovanja državnih organa i ustanova koje su od značaja za ostvarivanje prava vojnih invalida općine Cazin,
- Prikuplja podatke o svom članstvu neophodne za izvršavanje poslova,
- Uspostavlja saradnju sa međunarodnim boračkim organizacijama i udruženjima,
- Inicira i učestvuje u prikupljanju arhivske i istorijske građe o pokretu otpora i oslobodilačkoj borbi, obrađuje edicije i prezentira ih u javnosti,
- Stara se o pružanju pravne i svake druge pomoći članstvu,
- Učestvuje u poslovima koji se odnose na pitanja zapošljavanja, prekvalifikacije, dokvalifikacije i školovanja svog članstva,
- Učestvuje u javnim raspravama povodom izrade i donošenja zakona i drugih propisa i dokumenata kojima se ureduju prava članova,
- Organizira sportski i kulturni život za svoje članstvo,
- Vrši i druge poslove i zadatke u skladu sa zakonom i ovim Statutom.
Kvalitetno zastupanje interesa članstva doprinijelo je znatnom poboljšanju statusa RV1, a u suradnji sa društveno-političkim strukturama vlasti radi se na tome da se za jedan duži period i trajnije riješe sveukupni položaj i status RVI-a.
ORGANIZACIJA PORODICA ŠEHIDA
Od početka agresije na BiH i napada agresora na područje tadašnjeg Bihaćkog okruga, veliki broj Cazinjana uključio se u odbranu, a potom oslobađanje domovine. Njihovo herojstvo, odlučnost i istrajnost, potvrđeni su u svakom trenutku, svakom danu od 1992. do 1995. godine, rezultirali su oslobađanjem ovih krajeva. Na tom teškom putu ka našem boljem sutra nemali broj njih je ugradio svoje živote. Oko 800 Cazinjana dalo je svoje živote za slobodu i mir, za bolje sutra sadašnjih i generacija koje dolaze. Ostavili su iza sebe mnoge snove i želje, ostavili su nama u amanet da cijenimo i nikad ne zaboravimo sve ono što su naši branioci i oslobodioci učinili.
Kao jedan mali znak zahvalnosti i želje da se izrazi podrška i pomoć njihovim porodicama, prije svega nezbrinutoj djeci, u Cazinu je 4. januara 1994. godine formirano Udruženje ratne siročadi. Namjera da se organizirano i efikasno pruži pomoć djeci naših šehida pretočena je u niz konkretnih akcija koje su inicirali u udruženju. Zahvaljujući njihovoj inventivnosti i inicijativi, veliki broj cazinskih organizacija, kolektiva, firmi i pojedinaca uključio se u akciju na pružanju pomoći i brigu o djeci naših šehida i poginulih boraca. Pomoć u najneophodnijim potrepštinama, u obezbjeđenju stambenog prostora, u školovanju i zapošljavanju, u rješavanju osnovnih životnih pitanja-stalni je moto i okosnica aktivnosti ovog udruženja.
15. septembra 1995. godine Udruženje ratne siročadi transformisano je u Organizaciju porodica šehida Cazin čime je označena šira i organiziranija podrška i pomoć svim članovima porodica naših šehida. Organizacija je uvezana u sistem takvih organizacija u cijeloj Federaciji BiH, i danas svojim brojnim aktivnostima, sadržajnijim i prilagođenim vremenu sadašnjem, nastoji pružiti pomoć i podršku porodicama naših šehida i poginulih boraca kroz razne vidove, u želji da im omogući život dostojan čovjeka, u nadi da nikada ničija žrtva neće biti zaboravljena.
Cazin.NET