Imate zdravstveni problem, dobili ste uputnicu, no budući da niste okarakterizirani kao hitan slučaj, na pregled ćete doći na red za nekoliko mjeseci, godinu, dvije. Što sada? Ako imate vezu potegnut ćete ju. Ako nemate, otkinut ćete sebi i obitelji od usta da platite taj pregled kod privatnika.
A ako nemate ni od čega otkinuti, što je slučaj s većinom građana, čekat ćete prepušteni na milost i nemilost zakonima prirode.
Uzet će vam novac i ako koristite nužan lijek s B liste, ispadne li vam zub, novi ćete morati platiti jednako kao u privatnoj ordinaciji, a poželite li bijelu plombu na četvorci i za nju ćete morati keširati zubaru u domu zdravlja. U ordinacijama primarne zdravstvene zaštite uredno će vam naplatiti EKG ili ultrazvuk.
Nemate li dopunsko, participaciju ćete plaćati na svaku uslugu i svaki recept.
Zdravlje je, naprosto, postalo luksuz za one koji si ga mogu priuštiti. A takvi su u manjini. I vrijeme je da nas prestanu pogrešno uvjeravati da je zdravstvo besplatno.
Svaki zaposleni od svoje plaće izdvaja 15 posto, pa ako uzmemo u obzir prosječnu hrvatsku bruto plaću od 8.361 kune, računica kaže da za zdravstvo s te plaće mjesečno odlazi 1.254 kune. Na godišnjoj razini to je 15.048 kuna. Pribroji li se tome i polica dopunskog zdravstvenog osiguranja, dolazimo do godišnjeg iznosa od skoro 16.000 kuna.
Toga nisu pošteđeni ni pacijenti na dugotrajnim bolovanjima i oboljeli od najtežih bolesti, koji su ionako kronično egistencijalno iscrpljeni zbog smanjenih primanja i svih troškova koje bolest nosi sa sobom.
Toga nije pošteđen nitko.
Plati, ili umri.
To je naša stvarnost.
