Amir je invaliditet zadobio kao posljedicu ranjavanja tokom rata u Bosni i Hercegovini. Deset dana prije potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma kojim je okončan rat, Amir je u minskoj nesreći izgubio nogu. Ranjen je dok je kopao rovove u okviru radne obaveze prema Vojsci Republike Srpske.
Kao posljedica rata, Bosna i Hercegovina je i dalje duboko etnički podijeljena, što je osjetio i Amir na svojoj koži. Neposredno nakon rata, kao izbjeglica u većinski bošnjačkoj općini Tešanj, Amir je pokušao ostvariti svoja prava kao osoba sa invaliditetom. "Dok sam bio u izbjeglištvu, kažu, šta ti tražiš ovdje, idi kod svojih, idi u Doboj.“ kaže Amir.
Takvi komentari obeshrabrili su Amira i on je odustao od pokušaja da se registruje kao osoba sa invaliditeom. Kao rezultat toga, odustao je od ostvarivanja prava na garantovanu zdravstvenu zaštitu i dobijanje protetičkog pomagala. Situacija nije bila mnogo bolja kada se Amir vratio u svoj rodni grad Doboj, tada uglavnom naseljen građanima srpske nacionalnosti.
Amir, kao Bošnjak, nije osjećao da tamo pripada.
Na kraju je bio sam, neprihvaćen od Srba, niti od Bošnjaka! Borba koju je Amir vodio da pronađe mjesto gdje će pripadati otežana je njegovim povredama i njihovim dugotrajnim posljedicama, pogotovo zbog činjenice nepriznavanja statusa osobe sa invaliditetom.
Kao i Amir, i Zoran je izgubio nogu, i vidio je da se Amir ne snalazi u Doboju. Nije mu bilo stalo do toga što je on Srbin, a Amir Bošnjak - sve što je bilo važno je da može da pomogne čoveku kome je to potrebno.
Radeći za nevladinu organizaciju Mreža preživjelih od mina, Zoran je 2003. posjetio Amira u stanu u kojem je boravio sa majkom i bratom.
„Vidio sam mladog čovjeka bez protetičkog pomagala, i bez riješenog statusa, niko za njega nije znao da postoji“, kaže Zoran.
Zoran se aktivno uključio u rješavanje Amirovog problema. Za priznavanje statusa osobe sa invalidetom, zakon je zahtjevao svjedoke minskog incidenta u kojem je Amir ranjen. Zoran je pomogao Amiru da pronađe svjedoke, nakon čega su prikupili svu potrebnu dokumentaciju, te podnijeli zahtjev za rješavanje Amirovog statusa kao osobe sa invaliditetom koja je povrijeđena tokom rata.
„Zoranu ne mogu dovoljno zahvaliti za njegovu podršku. Ali, ima još takvih ljudi u svijetu koliko hoćeš, samo zaboravljamo da postoje“, kaže Amir uvažavajući i ističući Zoranov doprinos u njegovom povratu samopouzdanja i mjesta u društvu.
Njih dvojica su proveli dosta vremena zajedno pripremajući Amirovu aplikaciju za priznavanje statusa osobe sa invaliditetom i ostvarenja pripadajućih prava. „Nakon toga smo se počeli intenzivnije družiti i postali smo drugari, razumijemo jedan drugoga i možemo se osloniti jedan na drugog“, dodaje Zoran i nastavlja „on je sada upoznat sa svojim pravima kroz projekat „Integrisana socio-ekonomska podrška žrtvama mina u BiH“ smo obojica uključeni u program peer podrške.“ Projekat implementira World Vision u partnerstvu sa Organizacijom amputiraca UDAS, a finansira Evropska Unija. Cilj mu je da poveže ljude kao što su Zoran i Amir i da uz podršku stručnjaka iz lokalnih centara za rehabilitaciju, iskoriste uzajamno razumjevanje i empatiju samih preživjelih od mina u oporavku drugih preživjelih od mina.
Podržavajući preduzetništvo, projekat također pomaže preživjelim od mina da povrate samopouzdanje i steknu nezavisnost.
Amir je uspio pokrenuti mali obrt koji proizvodi drvene proizvode u stolarskoj radionici. Ploče za vrata, kutije za nakit, kutije za vino, podmetači - Amir ih sve pravi.
Posao ide sporo i Amirova porodica ne može živjeti od toga. Zbog toga je ekonomska podrška kroz projekat značajna za Amira. Projekat je omogućio Amiru da proširi poslovanje i poboljša kvalitet svojih proizvoda. Kompjuterski kontrolisana (CNC) mašina koju je dobio izrađuje složene obrasce na drvenim površinima. Proces izrade drvenih predmeta sada je mnogo brži, zbog čega se Amir nada većem broju narudžbi.
Život za porodicu Jusičić nije lagan, ali je Amiru Zoran vratio vjeru u čovječnost. „Mene su moji roditelji odgajali da ne dijelim ljude po nacionalnosti, već na ljude i neljude“, kaže Amir. "U glavama ljudi postoji konfuzija. Za mene ne postoji konfuzija, za mene postoje samo dobri i loši ljudi."