Ponekad lažemo da ne bismo povrijedili nečija osjećanja, a naravno, lažemo i o sebi, kad nas optužuju za egoizam ili uobraženost. Umjesto da djetetu kažete: “Mamu boli glava! Budi miran!” – bilo bi bolje i poštenije da viknete “Prestani sa tom galamom!” Međutim, to možete slobodno da kažete samo ako vas se djeca ne plaše.
Za porodičnu laž imaju dva motiva: nastojanje da se dijete lijepo ponaša i želja da mu se ureže u svijest roditeljska savršenost. Koliko će očeva i nastavnika istinito odgovoriti na ova pitanja : “Da li si se ikad napio? Da li si ikad psovao?” Upravo strah od ovakvih dječijih pitanja čini roditelje licemjerima.
U društvu punom laži, roditelju je izuzetno teško da bude pošten. Lažući, roditelji pokazuju nevjerovatno neznanje u pogledu štete koju nanose djetetu. Oni mogu da nanesu toliku štetu svojim lažima i zabranama, zato što su osjećanja neuporedivo važnija od znanja. Oštećenje više trpi djetinje srce nego glava.
