Bezdan Čavkarice – komunistička tajna skrivana 50 godina

Cavkarica
Ako bi se neko osmjelio da spomene Čavkaricu i počinjeni zločin i genocid, bio bi odmah pod pritiskom Partije i države.

 

Na prostoru Bileći, Bilećkih Rudina, krajem augusta i početkom septembra 1941. godine počinjen je genocid nad Bošnjacima. Na tom području, u selima naseljenim Bošnjacima: Đeče, Orahovica, Divin, Bijeljani, Berkovići, Plana, Milavići, Strupići, Sunići, Klečak, Kubatovina, Prisoje itd. živjelo je 2.600 Bošnjaka. Za samo nekoliko dana, a najviše 29. augusta 1941. godine, silovano je, zlostavljano i na najsvirepije načine ubijeno 1.600 Bošnjaka, najviše žena, djece i staraca. Skoro ni jedna žena nije ostala a da nije silovana jednom ili više puta. Ostalih 1.000 Bošnjaka uspjeli su izvući se i pobjeći te tako izbjeći smrt i poniženje.

U jamu Čavkaricu, koja se nalazi u Planoj, nedaleko od Bileći prema Stocu, bačeno je oko 800 Bošnjaka, a isto toliko ih je ubijeno na putu od sela iz kojih su vođeni do jame Čavkarice. U jamu Čavkaricu nisu bacani mrtvi ljudi, već su primorali žive ljude, žene, djecu da sami skaču u bezdan jame, pritom ih udarajući najčešće kundacima u glavu. Dubina je jame 74 metra, a kraškog je tipa tako da ima balkone ili saganake, kako se u tom kraju kaže. Ti saganaci zadržavali su neka tijela, a neki su padali na samo dno. Neki su umirali odmah pri padu, a neki su ostali živi još dugo, i do mjesec dana, umirući u najvećim mukama.

O ovom zločinu, genocidu u Bileći, o Čavkarici, nije se smjelo govoriti nakon rata i dolaska komunista na vlast. Čak ni porodice preživjelih i oni koji su svjedočili ovom zločinu nisu smjeli o njemu govoriti, čak tu istinu nisu smjeli prenositi na svoje potomke. Ni jedina preživjela osoba iz jame Čavkarica, Hadžera Ćatović-Bijedić, koja je u jami ostala 74 dana i svjedočila svu patnju ljudi oko nje, nije smjela govoriti o ovom zločinu. Visoko pozicionirani član Komunističke partije Vlado Šegrt lično joj je nakon rata saopćio da ne smije o Čavkarici ništa govoriti ili će je on ponovo odvesti i baciti u jamu. Komunisti su branili da se govori o Čavkarici i genocidu u Bileći zato što su mnogi počinioci kasnije postali članovi Partije i imali visoke pozicije u državi i društvu. Ako bi se neko osmjelio da spomene Čavkaricu i počinjeni zločin i genocid, bio bi odmah pod pritiskom Partije i države. Tako je Omer Pervan, kome su u genocidu u Bileći ubijena dva sina, brat, snaha i tri bratića, 1956. godine spomenuo Halidu Čomiću, predsjedniku Okružnog suda u Mostaru, da bi trebalo obilježiti Čavkaricu i staviti spomenik ili ploču u čast žrtava, pa je odmah sutradan uhapšen. U zatvoru je s prekidima proveo tri godine, a pod terorom i torturom umro je u bolnici u Sarajevu i sahranjen je kao NN osoba na porodici do danas nepoznatoj lokaciji. A Halida Čomića preživjeli Bilećani smatraju izdajicom jer je nagovorio Bošnjake da predaju svoje lično oružje i oni su predali 314 pušaka, nakon čega je uslijedio genocid i Čavkarica. Pritom niko od njegove porodice nije ubijen. Da bi potpuno sakrili ovaj zločin, komunisti su 1964. godine zabetonirali jamu Čavkaricu i stavili ploču s natpisom “Žrtve njemačko-italijanskog fašističkog terora”, što je notorna neistina.

Prvi put javno o Čavkarici i zločinu nad Bošnjacima u Bileći govori Vladimir Dedijer u knjizi Genocid nad Muslimanima 1941–1945., koja iz štampe izlazi 1990. godine. Vrlo se kratko pominje Čavkarica, bez navođenja broja i imena ubijenih, svireposti ovog zločina, imena zločinaca, samo uz konstataciju da je Čavkarica jedna od najvećih sramota srpskog naroda. Prvi se ozbiljno počeo baviti temom Čavkarice Tahir Pervan, novinar i publicista, sin Omera Pervana, koji je praktično ubijen zbog nastojanja da se obilježi Čavkarica. Tahir je imao 13 dana kada mu je otac umro, majka mu je sačuvala pismo od oca koje je napisao iz bolnice, a u kome kaže svojoj supruzi da sinu da ime Tahir i da ga skloni iz bilećkog kraja. Nakon što je okončao fakultet, kao mlad novinar, kako kaže, “sasvim slučajno”, upoznao je Hadžeru Ćatović-Bijedić, koja je jedina preživjela Čavkaricu, a živjela je u trebinjskom selu Lastva. Bilo je to 1986. godine. Iako Hadžera tada nije bila spremna govoriti o Čavkarici, još se plašeći posljedica od komunista i onih koji su zločin počinili, Tahira je spoznaja da je upoznao Hadžeru, te činjenica da su mu ubijena dva polubrata, amidža, tri amidžića, kao i da mu je otac stradao zbog Čavkarice, motivirala da počne istraživati ovaj zločin.

Hadžera je Tahiru prvi put o svojoj sudbini u tih nekoliko dana s kraja augusta i početka septembra 1941. godine, te o tome kako je preživjela Čavkaricu progovorila u januaru 1991. godine. Za Stav Tahir ukratko prenosi Hadžerina sjećanja: “Nakon nekoliko godina poznanstva i pokušaja da Hadžeru ‘otvorim’ da progovori o Čavkarici, tek u januaru 1991. godine to mi je pošlo za rukom. Rekla mi je tada Hadžera da se pripremala za udaju, bilo joj je 20 godina i trebala se udati za Amira. Tih dana kad se desio zločin Amir je trebao da je isprosi. Međutim, umjesto Amira i prosaca, na vrata su došli zločinci. Bila je, kaže, na spratu u sobi kad je upao komšija i silovao je. Oca i majku su joj pretukli i vezali i onda su ih sve poveli prema Berkovićima. Usput su iz drugih sela izvodili Bošnjake i pridruživali ih grupi. Kako se kom zločincu svidjela neka djevojka ili žena, odvodio ju je i silovao, bilo je i ubistava. Onda su ih smjestili u Berkoviće u kasarnu. Tu su noć odvodili djevojke na silovanje, muškarce na ubijanje. Onda su ih naredni dan poveli prema Trusini, odnosno jami Čavkarici. Bilo je puno djece čiji su roditelji bili ubijeni, ona je uzela jedno dijete i nosila sa sobom. Kad su nju doveli do jame udarili su je kundakom u glavu i ona se probudila u jami, slomljene lijeve ruke i jakih bolova. Šta se desilo s djetetom koje je držala, nije znala. Čuli su se jauci ispod nje u dubini, ništa se nije vidjelo, pipala je oči da vidi da li ih ima. Ljudi su dozivali svoje najmilije, molili za vodu, jaukali od bolova. Počela su dozivanja poznanika, tako je i ona se dozivala sa svojom tetkom i nekoliko poznanica.

Ali kako je vrijeme prolazilo, ljudi su prestajali jaukati i dozivati, umirali su. Pričala mi je i za neku ženu da se porodila u jami i da su se dijete i ona čuli neko vrijeme i onda ih više nije bilo, umrli su. Kaže da joj se prvih dana tražila hrana i voda, a onda više nije. Po jami su letjele ptice čavke, jedući valjda leševe. Jedne prilike su letjele oko nje, ona se uplašila i uhvatila je jednu i u strahu joj otkinula glavu, a onda polusvjesno ili čak nesvjesno je popila krv iz njenog vrata, a pticu je čerupala i jela meso. Zahvaljujući tim pticama, odnosno povremenom hvatanju tih ptica, uspjela je preživjeti. Nad jamu su dolazili zločinci da uživaju u patnji žrtava, ali i da se uvjere da umiru. Pa su tako znali otrovnu vodu im spuštati ili hljeb natopljen otrovom. I tako je sve trajalo 74 dana, a onda su je izvadili Nevesinjci Đorđe Hromović i njegov ujak Stevo Tamindžija. Đorđe ju je liječio u kući nekoliko mjeseci, a onda je promijenila još nekoliko porodica prije nego je došla do slobodne teritorije u Trebinje”, prepričava Pervan Hadžerina sjećanja.

Nastavlja: “Nakon ovog svjedočenja, dao sam se u potragu za Đorđem i našao sam ga u Nevesinju, bio je u društvu ef. Omerike. Odmah me je pitao je li živa Hadžera. Rekao sam da jeste, da ga pozdravlja i da mu šalje košulju. A ona je zapravo mene zamolila da mu kupim košulju. Kad sam mu dao košulju, rekao je da će svojoj djeci reći da ga sahrane u toj košulji. Ispričao mi je kako je spasio Hadžeru. Naime, čobani su mu rekli da ima jama pored koje su prolazili, a iz koje su se čuli glasovi neke žene. On je otišao s bratom Brankom i ujakom da provjeri. Dozivali su i pitali ima li ko živ. Hadžera prvo nije htjela odgovarati misleći da su to ponovo zločinci, ali je s vremenom izoštrila sluh i mogla je prepoznavati glasove. Vidjela je da su to novi glasovi i iskreni pa se javila. Nakon nekoliko dana, oni su došli da je izvade, ali su i zločinci bili u blizini, zapucali su i ubili Branka.

Da ne bi bili otkriveni, po noći su sahranili Branka. Nakon nekog vremena, opet su otišli i izvukli Hadžeru. Kad su je izvadili, Đorđe kaže da je njegov ujak pobjegao misleći da to nije ljudsko biće. Hadžera je bila skroz bez kose i kože na licu, imala je svega 20-ak kilograma. Đorđe je pokrio njene oči i lice i odveo je kući, gdje su je njegovali mjesecima dok se nije oporavila. Od njega je prebačena na neka druga mjesta, ali je on više nije vidio”, priča nam Pervan svjedočenje Đorđa Hromovića. Hadžeru je Agresija na BiH 1992. godine dočekala u selu Lastve kod Trebinja. Na vrata joj je ponovo došao zločinac i protjerao je. Svoje posljednje dane provela je u Danskoj kod sestre. Umrla je 2014. godine i sahranjena je u Trebinju.

Istražujući dalje zločin nad Bošnjacima Bileće, Pervan je uspio doći i do Arife Bajramović, kojoj su ubili muža i pet sinova. Ona mu je svjedočila da joj je sin Adem završio u jami, a ostali su ubijeni bježeći prema Planoj. Sve su to bila djeca, mala djeca jer je Arifa imala svega 28 godina kada se zločin dogodio. Pervan je došao i do svjedočenja Vezire Bajramović, koja je pobjegla s jama noseći u naručju dvogodišnjeg sina Safeta. Međutim, nabasala je na jednog zločinca koji je pucao i ranio je u nogu. Mislio je da je mrtva i otišao, ubrzo se vratio i pucao je u čelo malom Safetu i ponovo otišao, tako da je Vezira preživjela.

Ovih dana, tačnije 29. augusta, navršava se 79 godina od genocida nad Bošnjacima Bileće i masovnog bacanja Bošnjaka u jamu Čavkarica. Prvi put nakon 79 godina organizira se i posjeta ovom mjestu na dan stradanja. Organizator posjete jeste Koordinacija bošnjačkih udruženja Mostara. Do sada ovim žrtvama nije klanjana ni dženaza, a nije bilo ni interesa za ekshumacijom. Tahir Pervan kaže da povremeno obiđe jamu sa studentima ili grupama i pojedincima koje interesira ova tema te dodaje: “Na betonskoj ploči napravljena je rupa, otvor. Svaki put kada dođem na jamu, vidim tragove ljudi, a siguran sam da pored mene mali broj ljudi zna gdje se jama nalazi i to su potomci onih koji su zločin počinili. Plašim se da neko od njih ne vadi kosti i uklanja na drugo mjesto kako bi skrili zločin. Zbog toga koristim priliku da apeliram da se ovaj otvor čim prije zatvori. Također, apeliram da se do naredne godine, kada bude 80 godina od zločina u Čavkarici, poduzmu mjere da se kosti ekshumiraju, da se klanja dženaza i obavi dostojanstven ukop. Da se napravi spomen-ploča s nabrojanim imenima ubijenih”, završava Pervan.

Prema svjedočenju preživjelih Bošnjaka iz Bileće, zločine nad njima u ljeto 1941. godine počinili su, između ostalih: Simo Eraković, Damjan Mićević, Ratko Lalić, Ante Bjeletić, Petar Samardžić, Radoslav Vuković, Veljko Đurić, Panto Đurić, Spasoje Rogan, Obren Rogan, Dušan Ivković, Vlado Dedijer, Obren Dobranić, Luka Kojović, Ljubo Kojović, Milovan Kojović, Vlado Radan, Jefto Milićević, Dušan Bjelica, Božo Vukoje.

Izvor: