Ovo su najomraženije žene na svijetu: Napadaju ih i islamisti i zapadni liberali

Kad se govori o najugroženijim manjinama na svijetu, više je kandidata za tu nesretnu poziciju. Prema Ujedinjenim narodima i drugim organizacijama, to su Rohindže, muslimanska manjina u Mjanmaru koja je bila izložena brutalnoj kampanji etničkog čišćenja, po nekim procjenama i genocida, uz više od 10 tisuća ubijenih.

Prema neovisnoj britanskoj istrazi koju je ove godine naručio tadašnji ministar vanjskih poslova Jeremy Hunt, a predvodio biskup Philip Mounstephen, kršćani su najprogonjenija vjerska skupina, a njihov progon također se "približava međunarodnoj definiciji genocida". U opasnosti su da "budu izbrisani" u nekim dijelovima svijeta, pogotovo na Bliskom istoku. U Iraku se, primjerice, njihov broj smanjio s 1,5 milijuna 2003. na stotinjak tisuća danas.

Ugrožena skupina o kojoj se malo govori

Diljem Zapada antisemitski incidenti i napadi također su u porastu. Židovska groblja redovito su vandalizirana simbolom pod kojim je izvršen Holokaust. Više od 40% Židova u Francuskoj i Njemačkoj je, prema anketi, razmišljalo o emigriranju jer se više ne osjećaju sigurno. A u SAD-u su desničarski teroristički napadi na dvije sinagoge u kojima je ubijeno 13 ljudi pokazali da ni tamo Židovi nisu sigurni.

No, jedna se manjina - ili preciznije rečeno, manjina unutar manjine - gotovo nikad ne spominje u ovom kontekstu. To su bivši muslimani, ljudi koji su odlučili napustiti vjeru, odnosno oni koji su je izgubili. U manje-više svim ostalim religijama danas apostaza ili odbacivanje vjere u najgorem slučaju rezultira osudom obitelji i šire zajednice te društvenim izopćenjem. Zakon se u takva pitanja ne upliće.

Kazna za one koji napuste islam je - smrt

Za muslimana koji napusti svoju vjeru ili se preobrati na neku drugu u nekim je hadisima (svetim spisima u kojima su zabilježene riječi i postupci proroka Muhameda, a na kojima se temelji islamski zakon zvan šerijat), ali ne i u samom Kuranu, predviđena najteža moguća kazna, smrtna. Nasuprot tome, stručnjak za islamsko pravo Wael Hallaq, među ostalima, tvrdi da zakon o napuštanju islama uopće ne proizlazi iz Kurana, koji predviđa kaznu za taj grijeh samo nakon smrti.

Ipak, smrtna kazna je predviđena ne samo vjerskim propisima već i državnim zakonom u osam većinski muslimanskih zemalja: Afganistanu, Brunejima, Mauritaniji, Kataru, Saudijskoj Arabiji, Sudanu, Ujedinjenim Arapskim Emiratima i Jemenu. U drugim zemljama, poput Sirije, Iraka i Jordana, napuštanje vjere je također ilegalno, ali uz manju kaznu. U zemljama poput Irana, Pakistana i Egipta bivše muslimane također je moguće osuditi, čak i na smrt, širokom interpretacijom zakona o bogohuljenju i izravnim pozivanjem na šerijat i fetve (pravne odluke islamskih muftija). 

No, nasilje ili prijetnje smrću prema bivšim muslimanima, baš kao i prema muslimankama koje "oskvrnu čast" obitelji i zajednice nepoštivanjem vjerskih propisa, uglavnom ne vrši sama država, već pojedinci koji na sebe preuzimaju vršenje Alahovih odredbi - kako u muslimanskim zemljama tako i u manjinskim muslimanskim zajednicama na Zapadu. 

Bivše muslimanke podižu svoj glas na užas islamista - i zapadnih ljevičara i liberala

Unatoč tome, posljednjih godina stvorio se pravi mali pokret bivših muslimana, a posebice muslimanki koje o svom napuštanju islama, razlozima za to i posljedicama s kojima su se morale suočiti zbog toga progovaraju javno. Njihov glavni zahtjev je naprosto sljedeći: da se njihova sloboda od religije poštuje baš kao i prava i slobode svih drugih manjina. 

Začudo, taj je zahtjev daleko kontroverzniji nego što bi trebao biti. S jedne strane, očekivano, napadaju ih i prijete im smrću  muslimanski fundamentalisti. S druge strane, zapadni ljevičari, liberali i feministi, koji prema islamu i muslimanima u pravilu gaje ono što se često naziva "blagi šovinizam niskih očekivanja", žestoko ih kritiziraju i dočekuju njihove poruke s prezirom jer se ova manjina unutar manjine ne uklapa u reducirani narativ o ugnjetavanoj muslimanskoj manjini i islamofobnoj bjelačkoj većini. Boreći se protiv demonizacije muslimana, sami upadaju u zamku demonizacije bivših muslimana. 

Rodonačelnica i najpoznatija pripadnica ove zajednice ili pokreta zasigurno je Ayaan Hirsi Ali. Ova autorica, aktivistkinja i bivša političarka rođena je u Somaliji 1969. Otac joj je bio jedan od vođa oporbe u Somalskom građanskom ratu, zbog čega ga je režim Siada Barrea zatvorio. S pet godina je, kao i milijuni djevojčica i djevojaka iz subsaharske Afrike, Egipta, Jemena i Indonezije, bila žrtva ženskog genitalnog sakaćenja koje se vrši kako bi im se smanjio seksualni užitak i na taj način ih se održalo "čednima".

Ayaan Hirsi Ali: Podčinjavanje, Nevjernica, Heretkinja

S devet godina je s obitelji odselila prvo u Saudijsku Arabiju, pa u Etiopiju i na kraju u Keniju. Pod utjecajem saudijske vjerske škole (madrase) koju je pohađala počela je simpatizirati radikalno Islamsko bratstvo. No, na kraju je, kako bi izbjegla dogovoreni brak koji nije htjela, pobjegla u Nizozemsku 1992. i tamo zatražila i dobila azil. Njeno razočaranje islamom kulminiralo je napadom Al Qaide na Ameriku 11. rujna 2001. 2002. je odbacila islam, postala nevjernica i počela javno kritizirati islam i islamsku kulturu.

2003 je postala parlamentarna zastupnica. 2004. je zajedno s nizozemskim redateljem Theom van Goghom napisala scenarij za kratki film Podčinjavanje, koji je problematizirao nešto što je dotad bilo gotovo pa tabu na Zapadu: tretman žena u islamskim društvima. Da stvar bude još kontroverznija, u filmu su prizori zlostavljanja muslimanskih žena popraćeni odlomcima iz Kurana koje opravdavaju obespravljivanje žena i dominaciju muškaraca nad njima. 

Prijetnja smrću pričvršćena nožem za tijelo ubijenog redatelja

Samo dva mjeseca nakon što je film prikazan, islamist marokanskog porijekla ubio je Van Gogha nasred ulice u Amsterdamu i nožem za njegovo tijelo pričvrstio pismo u kojem je zaprijetio da Hirsi Ali čeka isto. Tako je počelo novo poglavlje njenog života, u kojem je morala biti pod stalnom policijskom zaštitom.

2006., nakon kontroverze oko njene prijave za azil i dobivanja nizozemskog državljanstva, preselila je u SAD. U međuvremenu je objavila niz bestselera: Djevica u kavezu (2004.), Nevjernica (2006.), Nomatkinja: Od islama do Amerike - osobno putovanje kroz sukob civilizacija (2010.) i Heretkinja: Zašto je islamu smjesta nužna reforma.

No, kako je primijetio Rich Lowry u časopisu Politico, iako bi Hirsi Ali kao izbjeglica iz patrijarhalne afričke zemlje koja zagovara prava žena trebala biti "feministička heroina", na Zapadu je ne doživljavaju tako jer je "disidentkinja pogrešne religije". Andres Anthony je u recenziji Heretkinje zaključio da je "zbog odbacivanja islama (u sadašnjem obliku) ne preziru samo  islamski fundamentalisti već i mnogi zapadni liberali". Smatraju je islamofobkinjom koja mrzi samu sebe i traumatiziranom apologetkinjom zapadnog imperijalizma". 

Yasmine Mohammed - Nepokrivena: Kako zapadni liberali jačaju radikalni islam

Vrlo sličnu životnu priču ima i Yasmine Mohammed, kanadska sekularna i feministička aktivistkinja i autorica egipatsko-palestinskog porijekla. Njeni roditelji su doselili u SAD, a potom preselili u Vancouver u Kanadi sedamdesetih, gdje se ona rodila. Nakon što su se njeni roditelji, koji su sami odgojeni u vrlo sekularnom duhu, razveli, njena majka je u lokalnoj džamiji upoznala konzervativnog muslimana koji je ponudio uzeti za svoju drugu ženu - iako je poligamija u Kanadi ilegalna.

Kao samohrana majka s troje djece u stranoj zemlji, ona je pristala, no za Yasmine i njene sestre to je značilo da im se život promijenio preko noći.

"Prije njega mogla sam se igrati s djecom naših susjeda, igrati se s barbikama, ići plivati, voziti bicikl, ići na rođendane, slušati glazbu... Bilo je to normalno djetinjstvo. A kad je on ušao u naše živote, sve je odjednom postalo haram, sve je postalo zabranjeno. Moja mama je počela pokrivati kosu, morali smo početi čitati tu knjigu (Kuran) čije riječi nisam razumjela, morale smo se početi moliti pet puta na dan. Opirala sam se tome od početka", prepričala je Mohammed u podcastu s američkim autorom, neuroznanstvenikom, ateistom i voditeljem Samom Harrisom.

Kad je imala 12 godina, ispričala je svom učitelju kako je njen islamistički očuh tuče i maltretira. Učitelj je sve prijavio policiji, ali sudac je odlučio da njena obitelj, budući da su Arapi, ima pravo odgajati je na svoj način. 

Mučno iskustvo s nikabom

S 20 godina je bila prisiljena ući u dogovoreni brak, no za razliku od Ayaan, nije mogla pobjeći na Zapad i zatražiti azil jer je već živjela u zapadnoj zemlji. Morala je početi nositi nikab, odnosno vjersku opravu koja pokriva ne samo kosu već i čitavo lice. 

"To zaista pomaže u dehumaniziraju, to je pomoglo pretvoriti me ni u što, kako bi me on (muž) mogao lako kontrolirati. Naprosto potiskuje vašu čovječnost. To je kao pokretna komora za deprivaciju osjetila i više niste povezani s čovječanstvom. Ne vidite dobro, ne čujete dobro, ne možete govoriti dobro, ljudi vas ne vide, samo vi vidite njih...više niste dio ovog svijeta", opisala je svoje mučno iskustvo s nikabom. 

Na kraju je saznala da je njen suprug pripadnik Al Qaide kojeg je podučavao Osama bin Laden osobno. 1996. je poslan u Kanadu gdje je trebao voditi ćeliju podrške teroristima koji su izveli napad 11. rujna 2001. Sve je to saznala tek kad se razvela od njega. A to je uspjela tek kad je imala spontani pobačaj, nakon čega je uspjela kriomice otići odvjetnici i zatražiti razvod, skrbništvo nad prvim djetetom i zabranu pristupa. On je deportiran u Egipat, gdje je dobio 15 godina robije. 

Što ju je onda nagnalo da javno počne kritizirati islam i zauzimati se za prava bivših muslimana? Upravo Sam Harris, odnosno (ne)slavna epizoda emisije Real Time with Bill Maher u kojoj ga je glumac Ben Affleck napao kao rasista zbog njegove kritike islama. 

Što kad žena smeđe kože misli isto što i bijeli muškarac kojeg optužuju za islamofobiju?

"To me natjeralo da progovorim. Svačija kritika na tvoj račun uglavnom je bila da si bijeli muškarac iz Amerike. A ja sam mislila: ok, ja sam Arapkinja smeđe kože i žena i kažem isto što on kaže pa ćete možda morati odgovoriti na samu poruku", poentirala je Mohammed. 

"Rastužuje me što oni smatraju muslimanke nekom drugom vrstom, koja je potpuno drukčija od njih", komentirala je zapadne feministkinje i ljevičare: "Ako vjerujemo da su svi ljudi jednaki, zašto koristimo drukčija mjerila za te ljude?"

Govoreći o tezama svoje knjige Nepokrivena: Kako zapadni liberali jačaju radikalni islam, Mohammed je iznijela jednostavan, ali prodoran zaključak: "Ono što (izbjegavanjem kritike islama) radimo jest da poručujemo: mi ne želimo da te kulture napreduju, one trebaju ostati onakve kakve su bile prije 1400 godina... zašto ljudi u tim zemljama ne zaslužuju progres? Zašto homoseksualci u tim zemljama ne zaslužuju ne biti pogubljeni? Zašto žene u tim zemljama ne zaslužuju - ne osloboditi bradavicu, nego osloboditi lice?"

Slična pitanja postavlja i čitav niz drugih bivših muslimanki i muslimana. Sarah Haider i Muhammad Syed osnovali su organizaciju Bivši muslimani Sjeverne Amerike. Haider, koja je rođena u obitelji šijitskih muslimana u Pakistanu, doselila je u Teksas sa sedam godina, ali je postala nevjernica već sa 16 godina. Cilj njene udruge je, kako sama kaže, "normalizirati neslaganje" u muslimanskim zajednicama i pružiti podršku "odmetnicima od islama koji žive s prijetnjom koja utječe na svaki aspekt njihovog života". 

Iza "govora mržnje" stoji jednostavan zahtjev: Nitko se ne smije bojati za život jer je odbacio vjeru

Maryam Namazie je britanska sekularna aktivistkinja rođena u Iranu i čelnica Vijeća bivših muslimana Britanije, koja je 2015. pokrenula kampanju na društvenim mrežama pod heštegom #ExMuslimBecause. U manje od dva tjedna korisnici iz više od 70 zemalja upotrijebili su ovaj hešteg više od 100 tisuća puta uz svoja svjedočanstva o razlozima zbog kojih su napustili ovu religiju. 2017. su sudjelovali u londonskom Prideu kako bi upozorili na to da se u 13 muslimanskih zemalja primjenjuje smrtna kazna za homoseksualce. 

Armin Navabi, kanadski sekularni aktivist rođen u Iranu, pokrenuo je online zajednicu Atheist Republic, a zajedno s Yasmine Mohammed, Alijem A. Rizvijem i Faisalom Saeedom Al Mutarom pokrenuo je i podcast Secular Jihadists from the Middle East. Svi ovi aktivisti su, u manjoj ili većoj mjeri, bili izloženi hajkama na društvenim mrežama, pokušajima cenzure, odnosno "deplatformiranja" prilikom držanja govora na sveučilištima i zasuti kritikama da su islamofobi koji koriste "govor mržnje" protiv muslimana. 

Ironično, upravo su ti ljevičarski napadi razlog više zbog kojeg su ovi glasovi itekako relevantni u obrani liberalnih načela: pluralizma, individualizma, slobode govora i vjere - i slobode od vjere. Ali glavni i osnovni razlog je jednostavan koliko je i moralno neupitan, svim relativizacijama unatoč: da nitko ne mora strahovati za svoj život samo zato što je odbacio vjeru.

Izvor: