Sedam radosnih vijesti u ajetu iz sure Ez-Zumer

Kur'an
Uzvišeni Allah, objavio je: ”Reci: ‘O robovi Moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti; On, doista, mnogo prašta i On je milostiv.'” (Ez-Zumer, 53.)


Islamski učenjaci su kazali da je ovo ajet koji ljudima daje najviše nade. Iako je ovaj ajet vrlo kratak, on u sebi sadrži sedam radosnih vijesti:

Prvo, Allah je najveće grješnike spomenuo kao Svoje robove i spomenuo ih uz najveći stepen, a to je ubuddijjet, robovanje samo Allahu. Time im je želio uliti nadu i smirenost, te uvjerenje da su oni, bez obzira na grijehe koje su počinili, i dalje Allahovi robovi i da su pod Njegovom zaštitom.

Drugo, bez obzira na veličinu i količinu grijeha koje su počinili, Allah im nikakvu štetu ne čini, već oni sami sebi čine štetu griješenjem i nepokornošću Allahu.

Treće, u ajetu dolazi naredba da nadu u Allahovu milost ne smiju gubiti ni najveći grješnici, ako se iskreno pokaju i ako ne ustraju u grijehu.

Četvrto, u ajetu se spominje nepobitna istina koja ne ostavlja mjesta sumnji ni koliko je trun, a to su Allahove riječi: innallahe jagfiruz-zunube džemi'a –  Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti, gdje elif i lam dolaze da pojačaju to značenje, potvrđujući da će Allah sigurno oprostiti sve grijehe nakon iskrene tevbe i pokajanja.

Peto, Allah Svoje obećanje da će oprostiti sve grijehe nakon tevbe, potvrđuje još jednom riječju, a to je riječ ”džemi'an” – koja obuhvata sve grijehe bez izuzetka.

Šesto, Allah to ponovo potvrđuje riječima – Innehu huve El-Gafur – On je Onaj Koji mnogo oprašta, a Njegov magfiret znači i pokrivanje grijeha i oprost, bez obzira koliko grijeha čovjek učinio i koliko puta ih ponovio.

Sedmo, Allah ovaj ajet završava još jednim Svojim lijepim imenom i svojstvom savršenstva, a to je ime Er-Rahim – Milostivi, tj. Onaj Koji zna slabosti Svojih robova, zna uzroke koji dovode do te slabosti, kako unutrašnje, tako i vanjske. Unutrašnji uzroci su duša koja je sklona zlu, strasti i hirovi, a vanjski su šejtani od džina i ljudi, koji napadaju i dočekuju ljude iza raznih busija i koji ulažu i vrijeme i novac, da odvedu muslimane u zabludu i da prošire grijehe među njima.

Mi znamo da su Allahova lijepa imena: El-Gaffar – Onaj Koji mnogo prašta, El-Afuvv – Koji prašta, Et-Tevvab – Koji pokajanje mnogo prima, pa kada bi čovjek bio čist od grijeha, za koga bi onda bio oprost, magfiret i tevba ako ne bi za grješnike.

Na koncu, to je smisao i hadisa u kojem je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Tako mi Allaha, kada vi ne biste giješili, Allah bi vas usmrtio i doveo druge ljude umjesto vas, koji će činiti grijehe i kojima će On opraštati.”

Islamski učenjaci kažu da ako ima ikakve koristi od grijeha, onda se ona krije u podsticaju da čovjek čini dobra djela nakon tevbe, i nakon što osjeti svu težinu i tjeskobu poslije učinjenog grijeha, jer se ljudska duša buni protiv grijeha, te u ulaganju truda da se nadoknadi propušteno, tako da pokajnik postiže stepen veći nego prije grijeha.

Zatim, da čovjek nije stvoren kao grješno biće, uništila bi ga oholost, jer čovjek se nakon učinjenog grijeha osjeća prezreno, poniženo i skrušeno moli Allaha da mu oprosti.

Zato su učenjaci kazali da grijeh koji vodi poniznosti pred Allahom, draži je Allahu od pokornosti zbog koje se čovjek osjeća nadmeno.

Zatim, grijesi su mjera naše udaljenosti ili blizine Allahu, dž.š., što čovjek manje griješi sve je bliže Allahu.

I na kraju, grijeh čovjeka tjera da traži utočište kod Allaha, jer ne može se spasiti od grijeha bez Allahove pomoći, niti ima upute ka pokornosti bez Allahove pomoći.

Stoga, kada učiniš grijeh znaj da nisi ni prvi ni posljednji koji to čini. Grijehe su činili i ljudi koji su pripadali najboljoj generaciji ljudi na Zemlji,  i možemo slobodno reći najbolji ljudi na Zemlji nakon Allahovih poslanika, a to su ashabi. S tim što je njihov odnos prema grijesima bio drugačiji nego naš, i od tog odnosa zavisi hoćemo li se spasiti ili upropastiti.

Prvo, oni ni jedan grijeh nisu smatrali malim i beznačajnim. Kada je Muhamed ibn Munkedir bio na samrti, plakao je, pa su ga upitali zašto plače, a on je rekao: ”Allaha mi, ne plačem zbog grijeha za koje znam da sam učinio, već se bojim da nisam počinio neki grijeh i smatrao ga neznatnim a on je kod Allaha krupan i upropaštavajući grijeh.”

Ashabi su govorili tabiinima: ”Vi činite neka djela, tj. grijehe, koji su u vašim očima manji ili tanji od dlake, a mi smo ih u vrijeme Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, smatrali upropaštavajućim grijesima.”

Učenjaci i pobožnjaci iz prvih generacija, govorili su: ”Četiri stvari nakon učinjenog grijeha gore su od samog grijeha: ustrajavanje u grijehu, radost zbog učinjenog grijeha, umanjivanje grijeha te uznositost i hvalisanje zbog grijeha.”

Sehl el-Tustari je rekao: ”Nema ni jednog čovjeka koji učini grijeh i ne pokaje se, a da ga taj grijeh neće odvesti u drugi grijeh i da neće učiniti da zaboravi na prethodni grijeh.”

Da se ne bi to desilo, potrebno je stalno činiti tevbu i istigfar, jer istigfar je zaštita od ponovnog upadanja u grijeh, te uzrok brisanja grijeha i čišćenja srca.

Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao je: ”Melek koji se nalazi na lijevoj strani i piše loša djela, podigne pero šest sati i čeka ne bi li se musliman koji je učinio grijeh pokajao i istigfar učinio, pa ako se pokaje, ne upiše ga, a ako se ne pokaje, upiše mu jedno loše djelo.” (Taberani u Mu'džemul-kebiru, šejh Albani ga je ocijenio vjerodostojnim u Silsiletus-sahiha, 1209)

Izvor: