U medijima je prošlog mjeseca skoro nezapaženo prošla vijest da je u Mostaru studenticama Zorani Štaki (Kompjutersko inženjerstvo) i Zlati Jašarević (Primjenjena hemija) Fondacija budućnosti u BiH dodijelila nagradu “Vera Šnajder”.
Ovo je prvi put da se u BiH dodjeljuje ova nagrada, a u uspomenu na veliku znanstvenicu, uspješnu matematičarku i prvu dekanesu u bivšoj Jugoslaviji, Veru Šnajder.
O ovoj velikoj naučnici, profesorici, intelektualki i borcu za slobodu govorila je prof. Mirjana Vuković, jedna od posljednjih studentica sjajne naučnice, koja je svoj nevjerovatni život i karijeru počela i završila u Sarajevu.
Vera Šnajder rođena je 2. Februara 1904. godine u Reljevu, gdje se tada nalazila pravoslavna Bogoslavija, na čijem je čelu kao rektor bio njen otac Simo Popović.
U Sarajevu je završila osnovnu školu, Klasičnu gimnaziju, te studij primjenjene I teorijske matematike i eksperimentalne fizike na Filozofskom fakultetu u Beogradu 1928. godine.
Suradnica na Sorboni
Zvanična biografija zatim bilježi da je prvi posao profesorice dobila u tadašnjoj Ženskoj gimnaziji u Sarajevu, no, zakratko. Put je dalje vodi u Pariz gdje postaje stipendistica Francuske vlade i radi na Institutu “Henri Poincaré”, kojeg su osnovali Emile Borel iz Francuske i Amerikanac George David Birkhoff da bi potakli međunarodnu razmjenu naučnika iz oblasti matematike i teorijske fizike. Postaje suradnica u Laboratoriju za hidrodinamiku na čuvenoj Sorboni, te tokom pariških dana objavljuje svoj prvi naučni rad u području matematike. Bio je to zapravo i prvi naučni rad autorice iz Bosne i Hercegovine.
Izvrsnoj znanstvenici Francuzi nude angažman u Ministarstvu zrakoplovstva. No, odbija i vraća se u Sarajevo. U Gimnaziju, u kojoj je bila predavač. Tu je još od 1924. godine radio kao profesor filozofije i matematike njen budući suprug Marcela Šnajdera.
Dr. Marcel Šnajder rođen je 28. januara 1900. u Dembicama, današnja Poljska, za vrijeme Austro – Ugarske Monarhije, odakle njegovi roditelji, činovnici, prelaze u bosanskohercegovačku provinciju. Rano djetinjstvo je proveo u Mostaru, završio u Travniku. Nakon Prvog svjetskog rata upisao je studije u Zagrebu, a zatim čistu filozofiju, matematiku i fiziku u Beču. Studij završava 1924. te stiže u sarajevsku Žensku gimnaziju.
Tragedija Marcela Šnajdera
Na žalost, političke okolnosti ga iz Sarajeva premještaju u Gornji Milanovac, gdje dočekuje početak Drugog svjetskog rata. Kao simpatizer komunizma bio je smetnja tadašnjim vlastima Kraljevine Jugoslavije, naročito klerofašističkih krugova. Posljednjih dana jula 1941. godine uhašen je te iste godine ubijen negdje u ustaškim jamama u Lici. Unatoč velikim naporima, Vera Šnajder nikada nije saznala gdje je i kako ubijen njen suprug.
Bilo je to teško vrijeme za nju, uhićenje, pa ubistvo supruga, malena kćer Milica bila je teško bolesna, no Vera Šnajder bila je aktivno uključena u borbu za slobodu, kao članica Narodnog fronta za Sarajevo. U decembru 1943. premještena je u Imotski, zatim sljedeće godine u junu i u Mostar. Zbog lošeg zdravstvenog stanja, a uz pomoć poznatog sarajevskog doktora i humaniste dr. Bogdana Zimonjića, ostala je u Sarajevu na liječenju i tu dočekala kraj rata.
Nakon oslobođenja, već u ljeto 1945. imenovana za direktoricu Druge ženske gimnazije, a nekoliko mjeseci kasnije postaje jedna od prvih profesorica Više pedagoške škole u Sarajevu. Karijera je dalje vodi do savjetničkog mjesta u Ministarstvu prosvjete, a 1950. sudjeluje u osnivanju Filozofskog fakulteta u Sarajevu, naročito Katedre za matematiku, gdje radi kao vanredna profesorica sve do 1960. Kada Katedra prerasta u Odsjek za matematiku i prelazi na novosnovani Prirodno matematički fakultet u Sarajevu gdje predaje nekoliko predmeta.
Bila je dekanesa Filozofskog fakulteta u dva navrata (1951/1953. i 1858/1959,) i tako postala prva dekanesa ne samo u Bosni i Hercegovini već i na prostoru bivše Jugoslavije. Uz to, svoje znanje, svjedočit će mnogi, neumorno je dijelila bilo kao predsjednica Društva Jugoslavija – Francuska ili kao predsjednica Društva matematičara, fizičara i astronoma BiH ili kao profesorica, mentorica mlađima s namjerom da se njihovo cjelokupno znanje i vještine dovedu do savršenstva.
No, najznačajniji trenutak njene priče je da je za nju ovo iskustvo koje istinski mijenja život (prilika da putuje i da se druži s intelektualnom elitom u Parizu) kulminiralo povratkom u domovinu i ulaganjem svojih novih iskustava u obrazovanje – osnovu modernog i prosperitetnog društva.
Očigledno, Vera Šnajder je vrlo rano prepoznala važnost „vraćanja“ zajednici kojoj je osjećala da pripada, ali i važnost sticanja obrazovanja širom svijeta.
Ostaje činjenica da su mnogi danas uvaženi profesori – naučnici zahvaljujući naporu, angažmanu i vezama Vere Šnajder dobili vrhunsko školovanje na Sorboni (Mahmut Bajraktarević), u Gottingenu (Veselin Perić), Moskovski državni univerzitet Lomonosov (Fikret Vajzović)…
Izvrsna učiteljica
Profesorica Vera Šnajder jednako se brinula za sve svoje studente, pokušavala je omogućiti stipendiranje onima kojima je bilo potrebno, savjetovala ih koje knjige iz matematike čitati, a ponekad je donosila i svoje. – Jednom me odvela u biblioteku da potražim, prema njezinom mišljenju, dvije najcjenjenije knjige Zuberbühlera i Van der Waerdena u modernoj algebra – kaže prof. Mirjana Vuković.
I upravo je to samo jedna od kockica u kreiranju lika Vere Šnajder. Bila je humanista, pedagog, izvrsna učiteljica, ugledna intelektualka.
Njeni suvremenici opisuju je kao vrlo strogu i pravednu profesoricu, jednako zahtjevnu i prema sebi i prema drugima, uzor i mentoricu budućim profesorima.
Studenti, kao i kolege, obraćali su joj se sa određenom dozom straha ili bolje rečeno- strahopoštovanja. S vremenom bi svaki njezin student otkrio da njeno obraćanje pažnje na detalje npr. ukazivanje na greške koje su se ponekad činile kao da nisu u vezi sa predmetom koji proučavaju, se vrši s namjerom da se njihovo ukupno znanje i vještine dovedu do savršenstva. Na ovaj način bi mlada generacija bila u najboljem položaju da služi svojoj domovini, kao i da uživa u ličnom i profesionalnom uspjehu, što je uvijek bilo Verin prioritet i ispred svih njezinih ličnih interesa – naveli su njeni suvremenici.
Možemo s ponosom reći da je Vera Šnajder bila naša Marie Curie koja se, za razliku od Marie Curie ( koja je ostala u Parizu ), vratila u svoju Bosnu i Hercegovinu, i dala ogroman doprinos razvoju obrazovanja, posebno visokog obrazovanja – naveli su u njenoj biografiji u Fondaciji budućnosti u BiH.
Treba ovdje napomenuti i da je Vera Šnajder nosila baklju svim budućim profesoricama, naučnicama, studenticama. Priča o mladoj ženi što iz Sarajeva kreće za Beograd, a zatim dalje u Pariz, uči od najboljih i potom se vrati u svoj grad i zemlju, nije samo inspirativna već i za današnje vrijeme progresivna i vizionarska.
Muzika i nauka
I na svoju je porodicu prenijela ljubav prema obrazovanju. Njena kćerka prof. Milica Šnajder-Huterer, nakon studija u Sarajevu i Parizu ima izvrsnu karijeru pijanistice. Izvodila je koncerte širom Evrope i svijeta, dobitnica je Šestoaprilske nagradu grada Sarajeva (1983.). Bila je dekanesa Muzičke akademije u Sarajevu neposredno pred rat. Od 1993. živi u Sloveniji.
Mlađi unuk Vere Šnajder, Andrej Huterer, postao je violinist i violinski pedagog. Studije violine završio je na Bjeloruskoj muzičkoj akademiji u Minsku. Radi kao nastavnik u muzičkim školama u Sloveniji.
Stariji unuk Dragan Huterer, krenuo je tragom bake Vere Šnajder. On je nakon studija na poznatom Massachusetts Institute of Tehnology doktorirao je fiziku u Chicagu, a profesor je na Univerzitetu u Michiganu.
Jedna sarajevska ulica u općini Centar nosi ime po Marcelu Šnajderu. Velika Vera nema svoju ulicu.
