Zašto nosimo vjenčani prsten?

asd
Za sve parove razmjena vjenčanih prstenova na dan vjenčanja kraj je jednog putovanja, a početak drugog.

Historija vjenčanog prstena vuče korijene iz drevnog Egipta, gde su ljudi nosili prstenje ljubavi. Rimljani su također povezivali prstenje s brakom uz upotrebu „fede“ prstenja, na kojima su obično prikazane dvije ruke u rukovanju, ali se nisu uvijek nosili na istom prstu.
 
U vrijeme antičkog Rima ljudi su vjerovali da se u određenom prstu nalazi i vena koja je direktno povezana sa srcem. Nazivali su je vena amoris ili „vena ljubavi“, pa je zato tokom ceremonije vjenčanja prsten stavljan na prste koji simboliziraju ljubav partnera prema drugom partneru. Jasno je da ova vena zapravo ne postoji, već je samo lijepa ideja o njoj.

Neke od hrišćanskih ceremonija podrazumijevaju i riječi sveštenika koje kažu „U ime Oca i Sina i Svetoga duha,“ gdje bi sveštenik izgovarajući svako od imena dodirnuo po jedan prst. Otac bi bio palac, Sin bi bio drugi prst, a Sveti duh bi se nalazio na srednjem prstu.

Potom bi stavio mladencima prsten na treći prst i izgovorio „amin“ te završio s molitvom. Kako se desilo da na ovim prostorima i drugi narodi, koji dolaze iz drugačijih religijskih uvjerenja, nastave slijediti ovu tradiciju, zašto se u nekim kulturama prsten nosi na lijevoj, a u drugom na desnoj ruci, razgovarali smo s čuvenim zlatarom Senadom Sofićem, čije kreacije su nosile slavne osobe poput Angeline Jolie, Mirjane Karanović i drugih.

– U današnje vrijeme možemo vidjeti da neka tradicija nije isključivo vezana za jednu nacionalnost ili vjersku grupu. Vidimo da se čak i unutar jedne vjerske zajednice, ili jednog naroda, neke tradicije ili obredi obavljaju na različite načine. Ljudi su skloni usvajati običaje iz drugih religija ili nacija ako im se učine praktični, bliski. Tako je, pretpostavljam, bilo i s tradicijom nošenja vjenčanog prstenja. Samim tim što neko nosi vjenčani prsten, trebalo bi da bude znak da ta osoba ima bračnog partnera – kaže Sofić i pojašnjava kako je nastala tradicija da kum i kuma mladencima kupuju ovu vrstu nakita.
 
– Danas se mnogi mladenci odlučuju da sami sebi kupe burme, a kumovi im daruju neke druge predmete. Možda se korijen tog običaja krije u činjenici da su ranije kumovi bili stariji ljudi, članovi šire familije koji su bili situirani i kupovinom burmi su mladencima smanjivali troškove svadbe.

U nekim kulturama prsten se nosi na lijevoj, u nekim na desnoij ruci, zbog čega postoji razlika u nošenju između zaručničkih i vjenčanih burmi, pitamo ga:

– Ovdje je sklopljeno mnogo „mješovitih“ brakova, tako da su se i ta „pravila“ na kojoj ruci se nose burme promijenila. Mladenci sami sebi određuju na kojoj će ruci nositi vjenčano prstenje. Većina mladenki se odlučuje da na istom prstu nose vjenčani i zaručnički prsten, iako ni to nije neko čvrsto pravilo – kaže Senad, te preporučuje da se burme rade u 14 karatnom zlatu, žutom, bijelom, crvenom ili nekom kombinacijom ovih triju vrsta zlata, jer je materijal dovoljne čvrstine da izdrži svakodnevnu upotrebu.

Da bi burma što duže zadržala svoj oblik, preporučuje se da se, isto kao i ostalo prstenje, skida prilikom obavljanja grubljih poslova. Kod osjetljivih osoba može doći do problema na koži zbog zadržavanja sapuna ili agresivnih krema ispod burme, naročito ako se radi o širokim burmama. Obavezno bi trebalo skidati prstenje prilikom rada s farbama za kosu, jer su u njima, također, agresivne hemikalije. Bilo je polemika da je bijelo zlato „kancerogeno“, jer je kod nekih osoba izazivalo reakciju na koži. Ispostavilo se da se radilo o osobama koje imaju reakciju na nikl, koji se nalazio u leguri za bijelo zlato. Danas je taj problem uspješno riješen, jer postoje malo skuplje, ali kvalitetnije legure, dodaci koji se dodaju čistom zlatu da bi se dobilo zlato bijele boje, u kojima nema nikla.

Izvor: