Te odgovore bi nam, barem kada je o tenisu riječ, mogao donijeti prvi Grand slam sezone, Australian Open koji se igra od 20. januara do 02. februara, a na kojem titulu brani drugi teniser svijeta Novak Đoković.
Đoković je sa sedam osvojenih titula ujedno i rekorder ovog turnira, a kao pripadnik Velike teniske trojke i jedan od glavnih krivaca zašto mladi igrači ne uspijevaju probiti ključnu barijeru i konačno smaknuti 'staru gardu' sa trona. Pretpostavljate li da je to ključno pitanje na koje ćemo se bazirati u ovom tekstu, ali i sezoni, potpuno ste u pravu.
Velika trojka na čelu sa Federerom, Đokovićem i Nadalom podigla je tenis do visina na kojima ovaj sport nikada ranije nije bio i uz neizostavnu globalizaciju praćenu društvenim mrežama i tehnološkim napretkom u svim sferama društva napravila ga planetarno popularnim, toliko, da se čelnici vodećih teniskih organizacija i turnira već godinama unazad pitaju kako preživjeti život nakon njih trojice? Jedan od odgovora sam se nametao jer je prirodni ciklus nalagao da nakon velikih šampiona dolaze novi, te da će, uz malo sreće, mladi igrači postajati nove zvijezde koje će privlačiti publiku na stadione i tako se etablirati, te otvoriti novo poglavlje teniske priče.
Upravo tako je i nastao NextGen, popularni nadimak za nadolazeće teniske snage koje su u prethodnim godinama trebale preuzeti primat svjetskim tenisom ili barem otežati 'Velikoj trojki' osvajanje onih najvećih trofeja. I dok je način na koji su promovisani bio vrhunski i samom svojom suštinom koja simbolizuje sudar različitih generacija, Velike trojke u vidu Federera, Nadala i Đokovića sa jedne, te NextGena na čelu sa Zverevom, Rublevom, Tsitsipasom, Medvedovom i nekolicinom ostalih sa druge strane, privlačio veliku pažnju i očekivanja, ishod uglavnom nije bio tako zanimljiv.
Najveće turnire i dalje među sobom dijele Nadal, Đoković i ponekad Federer, odbijajući sve češće i sve jače napade mladih lavova na njihove tronove. Grand slamovi su u protekloj deceniji bili praktično njihovo privatno vlasništvo koje im je samo sedam puta izmicalo iz ruku, a čak 29 puta završavalo sa imenom jednog od njih trojice na peharima osvojenih turnira.
Do kada će njihova vladavina trajati, pitanje je od milion dolara, a da li će završiti ove sezone, pitanje od dva miliona.
Federer, Đoković i Nadal su već odavno tenisu usadili određenu crtu besmislenosti, jer rekordi koje su postavili, rezultati koje su ostvarili, igre koje prikazuju, te vremenski period u kojem sve to rade djeluju toliko nerealno da će oni koji za 50 ili 100 godina budu izučavali ovaj period teniske historije uočiti nivo abnormalnosti koji se kosi sa svim zakonima logike.
Oni su krivi što je u tenisu postalo 'normalno' osvajati Grand slamove u 32., 33., ili 36. godini života, što su biologiju učinili nedostojnim protivnikom koja upotpunjuje izreku da su 'godine samo broj', oni su krivi što su i u godinama u kojima su se nekada završavale karijere u stanju fizički, mentalno i igrački lomiti 10-15 godina mlađe igrače od sebe, igrače koji bi po svim prirodnim zakonima to trebali raditi njima. Oni su krivi što su prirodni ciklus smjene generacija napravili neprirodnim.
Imati tri takva igrača u jednoj vremenskoj eri je istovremeno i blagodat i prokletstvo. Blagodat, jer biti dio vremena u kojem igraju tenis i kreiraju historiju ovog sporta spada u posebno zadovoljstvo kojeg smo svjesni samo mi koji imamo tu sreću da svjedočimo tome. Prokletstvo, jer su nam misao da će tenis biti isti nakon njih učinili nemogućom. I ako su oni krivi što su previše dobri, onda su oni koji dolaze iza njih krivi što dovoljno nisu.
Nadolazeća generacija tenisera upravo treba da bude spona između dvije ere koja će osigurati budućnost ovog sporta i pokazati da je ona sigurna, a to je moguće samo ako svojom zaslugom skinu 'Veliku trojku' sa trona. No, da li NextGen može uraditi nešto da promijeni postojeće stanje prije nego i oni sami ostare, pitanje je na koje želimo dobiti odgovor ove sezone.
Logički aspekt nalaže da Velika trojka iz dana u dan ne postaje mlađa, te da će i njima kao i svakoj velikoj imperiji neminovno doći kraj, no da li mladi momci uistinu žele dočekati njihov kraj ili ga pokušati sami izazvati? Ima li izazova u osvajanju Grand slamova protiv staraca sa sijedom kosom na glavi, distrofijom mišića i išijasom u leđima ili je izazov u pobjeđivanju istih dok još igraju vrhunski tenis?
Na mladim momcima je da Velikoj trojci uruče papire za penziju ili barem ubrzaju proceduru za istu, a najbolji način za takvo nešto jeste ako im pokažu da na Grand slamovima više nemaju šta da traže. U protivnom, Federera, Nadala i Đokovića uistinu ćemo gledati sve dok ih prirodne bolesti ne primoraju da teniske rekvizite zamijene liječničkim, a kućnu postelju onom bolničkom.
Da li će NextGenovci odabrati da i dalje budu samo sporedni glumci u ovom teniskom filmu bez ambicije za glavnim ulogama ili će u njima proraditi crta buntovnika spremnih da svojim djelovanjem promijene postojeće stanje i konačno preuzmu kormilo ATP brodom? Hoće li čekati pad Velike trojke ili ga sami uzrokovati?
I u konačnici, da li će prefiks 'Next' zamijeniti u 'Now' i tako pokazati da je vrijeme gledati ih kao sadašnjost, a ne budućnost tenisa?
Loptica je na njihovoj strani terena, a njihov zadatak da pokažu šta mogu sa njom.