Ana: “Otišla sam spavati pa se ujutro probudila slijepa.”

ana
“Ljudi se čude kada kažem da sam sretna slijepa i da je sljepoća lijepo stanje. Apsolutno bi svakome preporučila da oslijepi na godinu dana, da vidi koliko je odlično kada se makneš od fizičkog i materijalnog svijeta iluzije.”

Do 25. godine svaki dan mi je vid rapidno propadao, jedan dan ne bi vidjela slova na računaru, drugi dan ne raspoznajem lica, treći dan ne vidim prijeći zebru ili boju semafora – govori Ana Karalić iz Zagreba.

Posljednjih godinu dana Ana vidi samo izrazito jaku svjetlost, najčešće samo sunčevu. Kaže da ju to čini sretnom zato jer barem može raspoznati kada je noć, a kada dan. Ova mlada, inače po struci frizerka, kaže da nema tužnu priču. Ona ne vidi, ali to joj nimalo ne smeta.

Njezina velika potpora je dečko Marko s kojim je bila u periodu života kada je vidjela, ali i sada u ovome kada je slijepa. S njim živi, s njim šeta svoga labradora, on je njezin oslonac i ‘bijeli štap’.

– Da izgubi nepovratno vid, ja ne bi imao ništa protiv toga. Ona je takva kakva je, volim je baš takvu. S njom bi bio vidjela ona ili ne – priča nam Anin dečko Marko Akmadžić (31).

Liječnici joj nisu dali sasvim sigurnu dijagnozu zbog specifičnosti njezinog slučaja sljepoće. Hirurški su joj otvarali oko, davali joj injekcije, isprobali jako puno opcija koje nisu funkcionirale. Jedina je s takvom poteškoćom u Hrvatskoj, uz još nekoliko ljudi u cijelome svijetu. Niko ne može reći da je njezin vid nepovratno izgubljen, što ona koristi za gorivo da nastavi dalje tražiti rješenja te održi nadu za oporavak.

– Ljudi se čude kada kažem da sam sretna slijepa i da je sljepoća lijepo stanje. Apsolutno bi svakome preporučila da oslijepi na godinu dana, da vidi koliko je odlično kada se makneš od fizičkog i materijalnog svijeta iluzije, da se možeš spoznati iznutra i otkriti što je važno u životu, govori ova pozitivna mlada djevojka.

Osim što joj pomaže u životnim situacijama kao što su kupovina odjeće i šminkanje, Ana je uz pomoć Marka i napisala knjigu ‘Una Matina’.

– Obzirom da je sve što sam prolazila bilo potpuno novo, odlučila sam sve to zapisati da se kasnije sjetim kako sam to proživljavala i kako se ta promjena odvijala u mom umu – kaže sada ova spisateljica.

U svojoj prvoj knjizi posvećenoj njezinoj sljepoći u 25-oj godini, opisivala je sve situacije u kojima se našla, od šoka do mirenja sa situacijom. Kaže kako se nada da će ova knjiga pomoći drugima koji se možda nalaze u sličnoj situaciji, koji zaboravljaju što je bitno u životu. Vjeruje da bi mnogima ovo mogao biti ‘wake up call’.

– Najteža mi je bila činjenica što više ne mogu sama izaći iz stana, nisam više toliko sigurna. Bila sam samostalna,voljela sam sama na kafu, sama na trčanje. Ali eto tako je kako je. Sada imam više vremena za odmor i meditaciju i druženje. Dani su mi sada bolje popunjeni nego dok sam vidjela, govori u parku zagrebačke Dubrave.

Izvor: