Apel nastavnika za spas Univerziteta u Sarajevu

Više od 30 nastavnika Univerziteta u Sarajevu (UNSA) uputili su javni apel akademskoj zajednici, javnosti te vlastima zbog, kako su naveli, opće i konstantne devastacije Univerziteta u Sarajevu.

Nastavnici u pismu upozoravaju na važnost autonomije Univerziteta, ukazuju na štetnost prevelike centralizacije UNSA, ogorčeni su zbog zapuštenosti naučnoistraživačkog rada, traže kontinuirano podmlađivanje kadra kako Univerzitet ne bi kadrovski kolabirao... piše NAP.

„Dalje urušavanje UNSA gubitkom autonomije, kao i gubitak subjektiviteta njegovih organizacionih jedinica, predstavljat će nepopravljivu štetu za ukupnu društvenu zajednicu“, navodi se, između ostalog, u pismu u kojem se ističe i to da bh. društvo nije u izobilju, već je u materijalnoj oskudici, ali da je relativno neodgovoran odnos društva prema Univerzitetu više posljedica moralne nego materijalne krize.

Od političkih subjekata pred kojima je formiranje kantonalne vlasti u Sarajevu nastavnici traže da slijede smjernice i potrebe akademske zajednice, a ne, kako ističu, „da joj nameću suštinski nekompetentna i neproduktivna retrogradna birokratska rješenja“.

Integralno pismo nastavnika Univerziteta u Sarajevu:

Tokom dužeg perioda, svjedočimo općoj i konstantnoj devastaciji Univerziteta u Sarajevu (UNSA), nepovoljnoj poziciji nastavničkog kadra, posebno zanemarivanju naučnoistraživačkog rada, ali i nezainteresiranosti značajnog broja samih nastavnika za prosperitet UNSA i za vlastitu nastavničku i naučnoistraživačku perspektivu. U tim negativnim okolnostima i trendovima, izostaje odgovarajuća reakcija institucija UNSA i njegovih tzv. organizacionih jedinica. Sa zabrinutošću svjedočimo toj općoj negativnoj inerciji, a imajući u vidu nemjerljiv značaj UNSA za razvoj društva, obrazovnog i naučnoistraživačkog procesa, osjećamo potrebu da javnosti, organima vlasti, te akademskoj zajednici u cjelini uputimo apel kojim ukazujemo na sljedeće najvažnije probleme UNSA i odnosa društva prema njemu:

- Autonomija Univerziteta općenito mora biti priznata i prihvaćena kao njegova najviša vrijednost jer samo autonomnost osigurava potpunu slobodu koja je, kao takva, nužni uslov za inovativnost, za kreativnost u oblastima koje pripadaju akademskim institucijama. Ograničavanje autonomije jest osujećenje inventivnosti i stvaralaštva.

- Prevelika centralizacija UNSA (službeno imenovana kao integracija Univerziteta), kakvoj upravo svjedočimo, podrazumijeva barem dva negativna procesa. Na jednoj strani, takvoj centralizaciji je imanentno birokratiziranje UNSA, koje je moćno sredstvo za političku kontrolu Univerziteta, po krutom i bitno limitirajućem načelu administracijske (i političke) subordinacije. Na drugoj strani i istovremeno, prejaka centralizacija osujećuje slobodan razvoj baznih/bazičnih naučno-nastavnih odsjeka, fakulteta, instituta, kao jedino kompetentnih za naučne oblasti koje im pripadaju. U tim konsekvencijama također, ukidanjem pravnog subjektiviteta tzv. organizacionih jedinica izvršit će se suštinski štetna demotivacija baznih naučnih i nastavnih odsjeka/fakulteta i instituta za kreiranje samostalnih projekata. Stoga je potrebno što prije zaustaviti taj negativni proces i njegove efekte – dok se nije otišlo predaleko i dok nije učinjena nepopravljiva šteta.

- Svjedoci smo na UNSA sve veće zapuštenosti naučnoistraživačkog rada i pretvaranja fakultētā, najvećim dijelom, u samo nastavničke institucije. Taj „debalans“ je također neproduktivan: naučnoistraživački rad je neizmjerna investicija za napredak društva u cjelini, a istovremeno on podrazumijeva stalno i progresivno unapređivanje obrazovnog procesa.

- Temeljno pitanje budućnosti Univerziteta jest njegova kadrovska obnova. Tokom dužeg perioda, na UNSA je bio na snazi dramatično reduciran izbor asistenata, gotovo neka vrsta embarga na prijem novih asistenata, čime su vlade pokazivale nerazumijevanje nastavno-naučnog procesa i čime su Univerzitet tretirale kao bilo koje komunalno preduzeće. Nedavni izbor 150 asistenata je predizborni politički potez kojim, nažalost, nije omogućen izbor najboljih asistenata iz cijele zemlje niti je osigurano njihovo trajno finansiranje. Bio je to produkt unutarstranačkog dogovora da se javnost dezavuira a Univerzitet dovede u nepovoljan položaj, morajući preuzeti obavezu finansiranja novih 150 asistenata, jer obaveza vlasti prestaje nakon godinu dana, obzirom da se radi o projektu „pripravničkog staža“ Kantonalnog zavoda za zapošljavanje – a što je direktno suprotno kantonalnom Zakonu o visokom obrazovanju. Nužno je voditi brigu o kontinuiranom podmlađivanju kadra. U protivnom, Univerzitet će kadrovski ostarjeti i kolabirati.

- Naše društvo nije u izobilju, već je u materijalnoj oskudici, ali je istina i to da je relativno neodgovoran odnos društva prema Univerzitetu – prvenstveno njegovih vladajućih struktura – više posljedica moralne nego materijalne krize. Naime, vladajuće strukture pokazuju da nemaju ili neće da imaju razvijenu svijest o tome koliko je važno ulagati u nauku i kvalitetno obrazovanje, te da je zanemariv procent ulaganja u te oblasti rezultat takve svijesti. U protivnom, podsticaj naučnoistraživačkim projektima i visokom obrazovanju bio bi povećan. Zato je potrebno gledati dalje, a ne od jednog do drugog izbornog ciklusa, što je do sada uglavnom bio slučaj. Nužno je imati viziju u tim oblastima, a takvu viziju može imati Univerzitet ukoliko je u punoj autonomnosti.

- Upozoravamo cjelokupno društvo – sve njegove pravne i političke subjekte – da imaju u vidu činjenicu da je UNSA s više od 30 svojih organizacionih jedinica (fakulteta, instituta, akademija) najviši zalog prosperitetne budućnosti društva, budući da je on nezamjenljiv temelj obrazovnog i naučnoistraživačkog rada, a obrazovanje i nauka su najvažniji resursi svakog društva. Kod nas je to posebno važno u uslovima opće fragmentacije i dezorijentiranosti društva. Dalje urušavanje UNSA gubitkom autonomije, kao i gubitak subjektiviteta njegovih organizacionih jedinica, predstavljat će nepopravljivu štetu za ukupnu društvenu zajednicu. Stoga apeliramo prvenstveno na subjekte pred kojima je formiranje kantonalne vlasti da s punom odgovornošću i vizijom uzmu u obzir značaj UNSA i lošu poziciju u kojoj se on sada nalazi, te da slijede smjernice i potrebe akademske zajednice kako ih je ona sama artikulirala, a ne da joj nameću suštinski nekompetentna i neproduktivna retrogradna birokratska rješenja. Time bi se stvorile osnovne pretpostavke za puni i kreativan razvoj akademske zajednice, koja bi u takvim uslovima bila pokretač i nosilac pozitivnih društvenih promjena.

Potpisnici pisma su:

1. Alisabri Šabani, prof. dr., redovni;

2. Alispahić Bakir, prof., dr., vanredni;

3. Bezdrob Muamer,docent, dr.;

4. Budimlić Muhamed, prof. dr., vanredni;

5. Čadro Sabrija, docent, dr.;

6. Čorbo Selma, prof.,dr.,;

7. Duraković Esad, prof. dr., akademik;

8. Dokso Admir, prof., dr., vanredni;

9. Đulanćič Nermina, prof.,dr.;

10. Fočo Salih, prof., dr., redovni;

11. Grahić Jasmin, docent, dr.;

12. Hamidović Senad, docent, dr.;

13. Ibrulj Nijaz ,prof.dr., redovni;

14. Karahmet Enver, prof.,dr., vanredni;

15. Kržalić Armin , docent, dr.;

16. Komšić Ivo, prof. dr., redovni;

17. Kovačević Goran, prof.,dr., vanredni;

18. Lučić Zdravko, prof.,dr.,redovni;

19. Maljević Almir, prof. dr., vanredni;

20. Mašala Almir, prof., dr., redovni;

21. Mesihović Rusmir, pof.,dr.,redovni;

22. Mujanović Eldan,prof.,dr.,vanredni;

23. Mujkić Asim, prof.,dr., redovni;

24. Mulabegović Nedžad, prof.,dr., emeritus;

25. Muratbegović Elmedin, prof.,dr.,redovni;

26. Pejić Marinko, prof.,dr.,emeritus;

27. Purišević Fuad, prof.,dr., vanredni;

28. Softić Sakib, prof. dr.,redovni;

29. Tahmaz Jasmina, docent, dr.;

30. Zečević Ervin, prof.,dr., vanredni;

31. Zlatar Muhamed, prof., dr., emeritus;