Jutros je drugačije.
Ne samo zato što je Bajram. Ne samo zato što se kuća polako puni gostima i nekim posebnim uzbuđenjem. Nego zato što danas počinje i proljeće. Baš kao da se sve poklopilo onako kako treba, i u nama, i oko nas.
I dok gledam svjetlost koja ulazi kroz prozor, imam osjećaj da ne izlazimo samo iz ramazana… nego iz jedne faze sebe.
Ramazan nas duboko promijeni. Nekad to primijetimo odmah, a nekad tek kasnije, u nekim malim trenucima. U načinu na koji reagujemo. U tome koliko osjećamo. Kako doživljavamo.
Ovaj ramazan je, kao i svaki, bio i lagan i težak u isto vrijeme.
Bilo je dana kada smo bili toliko zauzeti da nismo osjetili post i dana kada je bio borba. Bilo je noći kada smo učili dovu s lahkoćom, nadahnuti i inspirisani i onih kada smo jedva pronalazili riječi. Ali smo ustrajali. I to je najvažnije.
I sada, na Bajram, razmišljam: šta nosim sa sobom dalje?
Jer Bajram nije kraj. Naročito ovaj, Bajram povratka fitri, istinskoj prirodi. On je zapravo prilika za novi početak. Baš kao i proljeće.
Proljeće se samo pojavi – u pupoljku, u toplijem zraku, u nekom novom osjećaju koji ne znaš odmah objasniti. I odjednom, sve počne rasti.
Voljela bih da i mi tako izađemo iz ramazana.
Ne naglo. Ne s velikim obećanjima koja ćemo zaboraviti za sedam dana. Nego postepeno. Sa sviješću da smo nešto u sebi pomjerili.
Za neke to znači da će nastaviti klanjati na vrijeme.
Za druge da će malo više paziti šta govore.
Možda da ćemo biti nježniji prema ljudima ili prema sebi.
Možda samo da ne zaboravimo kako smo se osjećali dok smo postili.
Jer ramazan nas nauči da u sporijem tempu možemo jasnije vidjeti i čuti. Podsjeti nas šta je zaista važno. I na trenutak, sve bude jasnije.
I onda, Bajram.
Radost. Porodica. Djeca. Smijeh. Pokloni. Zagrljaji koje možda tokom godine zaboravimo dati.
Ne želim da ramazan ostane “poseban mjesec” koji se završi i nestane. Želim da bude temelj. Nešto na čemu gradim dalje.
I možda je baš zato posebno što ove godine Bajram dolazi zajedno s proljećem.
Kao podsjetnik da ništa što je uloženo nije izgubljeno.
Da svaka dova ima svoj put.
Da svaka promjena, koliko god mala bila, može postati nešto veliko, ako ustrajemo.
Danas ne izlazimo samo iz ramazana.
Izlazimo s nadom da možemo drugačije.
Bolje. Smirenije. Svjesnije.
Baš kao proljeće.
Mula Mustafa Bašeskija je rekao: “Kad bi me neko upitao šta mi je na ovom svijetu najžalije ostaviti, rekao bih sabaha, behara i iftara. Ko zna kakva se ljepota u tome krije, razumjeće.”
Foto: Screenshot/ Ilustracija
