Pogledajte ovo lice. Ovo je lice Seada Bekrića, lice dječaka koji se prije tačno četvrt vijeka sa stotinama svojih vršnjaka igrao ispred škole u Srebrenici.
Fudbalski teren bio je okupan suncem. Dječaci, hvatajući predah od rata, čekali su svoj red. Ni na teren zeleni se nije moglo tek tako. Gužva, Srebreničani i izbjeglice iz okoline. Pa ipak svi srećni. Jer, Srebrenica je trebala postati demilitarizovana zona.
Ima Boga, govorili su stariji, dok su posmatrali dječicu kako trče za gumenom loptom.
A onda se čula eksplozija. I još jedna. I još šest. Četnici sa brda su ciljano i planski gađali školu prepunu izbjeglica i fudbalski teren posijan srećom djece.
Ubili su 74, a ranili preko 100 ljudi. Najviše je bilo baš djece.
Ove oči Seada Bekrića više nikada nisu ugledale svjetlost. Nisu vidjele ni komade mesa ljudskog na ogradi školskog igrališta. Nisu oči vidjele ni slobodu Tuzle, gdje je Sead prebačen. Nisu vidjele ni genocid, tri godine poslije.
Ali, Sead je živ. Za razliku od stotinu njegovih stradalnika i 9 hiljada srebreničkih žrtava genocida. Sead je živ i bolje od svih nas živih vidi i osjeća zlo zla, koje je ništilo djecu.
Nego, jesmo li mi živi i vidimo li šta na ove Božije svjetlosne otvore? Ili sramotno oči četvrt vijeka zatvaramo???
Da se ne zaboravi! NIKADA!
