Krajišnici su prihvatili Omer-pašine zahtjeve, ali su ispunjeni i njihovi pošto su tvrdili da se nisu pobunili protiv sultana nego protiv domaćih silnika i rekli su mu da će biti poslušni svakom veziru, ali ne i bosanskim pašama koje su ih u crno zavile i do prosjačkog štapa dotjerale, navodi Galib Šljivo u knjizi Omer Lutfi-paša
Velika je uloga i doprinos Krajišnika u izgradnji i odbrani Osmanskog carstva, čemu svjedoče brojne historijske činjenice i još prisutni materijalni tragovi. Jedan takav nalazi se u bihaćkom naselju Klokot. Spomen-ploča isklesana u kamenu bihacitu svjedoči nepobitnu istinu o tome da su Krajišnici živote davali ratujući za Osmansko carstvo. Neznani junak mobiliziran u vojsku Osman-paše Latasa otišao je u Krim i na uzavrelom bojištu dušu ispustio, ostavivši kod kuće samu uplakanu majku koja mu je spomen-ploču podigla.
Intervencija Omer-paše Latasa u Bosni i Hercegovini ostavila je snažan utisak na Krajišnike. Riječ je o možda najsudbonosnijem trenutku u cijeloj historiji Bosne i Hercegovine pod osmanskom vlašću koji se odigrao tokom 19. stoljeća. Prije nego što se pojavio u Bosni na čelu velike kaznene ekspedicije, Omer-paša Latas bio je vojni komandant evropske osmanske vojske sa sjedištem u Bukureštu. Nakon toga, 1850. godine dobiva nalog da iz Bukurešta dođe u Istanbul, gdje je 1. maja imenovan za seraskera vojnog korpusa za pacifikaciju Bosanskog ejaleta. U Istanbulu je primio instrukcije i krenuo prema Bosni.
U Bosanskoj krajini u to vrijeme bilo je bezvlašće, a zakoniti predstavnici vlasti bili su spriječeni obavljati svoje dužnosti jer im ustanici to nisu dozvoljavali. Kada je na putu ka Bihaću Latas stigao u Prijedor, tu su ga dočekale ustaničke vođe Krajine. Nakon što se osvjedočio da su stanovnici Bosanske krajine spremni prihvatiti sve što Porta od njih zahtijeva, Omer-paši nije ostalo ništa drugo nego da rješava sporne slučajeve. Smijenio je muteselima Mehmed-pašu Bišćevića i naredio da odmah potpišu redifu, da se naoružaju i upute u Sarajevo, na što su Krajišnici pristali.
Tako je Bosanska krajina prva odabrala 300 regruta koji su 6. oktobra 1850. godine došli u Sarajevo. Krajišnici su prihvatili Omer-pašine zahtjeve, ali su ispunjeni i njihovi, pošto su tvrdili da se nisu pobunili protiv sultana nego protiv domaćih silnika i rekli mu da će biti poslušni svakom veziru, ali ne i bosanskim pašama koje su ih u crno zavile i do prosjačkog štapa dotjerale, navodi Galib Šljivo u knjizi Omer Lutfi-paša.
KRAJIŠNICI I RATOVANJE NA KRIMU
Omer-paša je iz Krajine poveo regrute, što se nije moglo očekivati prije njegovog pohoda. Skoro tokom cijelog 19. stoljeća smjenjivale su se bune bosanskih Krajišnika, valije su pokušavale i vojnom silom da zavedu red, ali im to nije polazilo za rukom. Omer-paši Latasu je to uspjelo. Međutim, godinu kasnije, opet izbija buna u Krajini koja je poticana direktno iz Hercegovine. Saznavši za to, Omer-paša Latas je poslao dvjestotinjak ljudi da riješe kolovođe pobune koji su iz Hercegovine krenuli u Krajinu. Ipak, nova buna u Bosanskoj krajini počela je u januaru 1851. godine, a kao uzrok nezadovoljstva navodilo se prikupljanje danka za 1850. godinu kojeg je prikupljao hadži Jakub-beg, novi kajmakam u Bihaću koga je postavio Omer-paša Latas.
Krajišnici-ustanici bunu su širili na Prijedor i Novi, te sačinili plan za osvajanje Banje Luke, koju su naposljetku osvojili, a uz nju još i Jajce. Carska vojska ponovo se pripremala da najuri Krajišnike, a Omer-paša Latas još je jednom morao biti aktiviran. Sve je brzo riješio, padao je grad za gradom i predavao se bez borbe. Tako je Omer-paša Latas u 1850. godini i prvoj polovini 1851. godine ugušio nemire bosanskog plemstva u Bosanskoj krajini koje se oružjem odupiralo reformama koje je Porta namjeravala provesti.
Krimski rat (1853–1856) vodio se između Ruskog carstva i alijanse koju su sačinjavale Velika Britanija, Drugo francusko carstvo, Osmansko carstvo i Kraljevina Sardinija. Budući da je Napoleon III težio ka međunarodnom utjecaju, došlo je do spora oko prava na čuvanje svetih mjesta u Palestini, tačnije Crkve Kristova rođenja u Betlehemu, a sultan pod pritiskom popušta Francuzima. Britanija i Francuska šalju svoje mornarice u Dardanele, a Rusija za to vrijeme izvršava okupaciju Vlaške i Moldavske. Pokušaj da se postigne sporazum i dogovor između velikih sila na konferenciji u Beču ne uspijeva, te Turska objavljuje rat Rusiji i napad na njihove snage u Vlaškoj.
Rusija se nadala pomoći Austrije i Pruske, ali je ta pomoć na kraju izostala. Ovaj događaj označava se kao kraj Svete alijanse. Francuzi, Britanci i Turci iskrcavaju se na Krimu i opsjedaju Sevastopolj. U tom ratu glavnu ulogu na osmanskoj strani igrao je Omer-paša Latas, koji u prvom sukobu prešao Dunav kod Vidina i sa seljanima kalafatske regije zauzeo kozački grad Kalafat. Uslijedio je novi turski prelazak Dunava kod Oltenice, gdje je 4. novembra došlo do teške bitke s Rusima. Osmanlije su izborile svoju prvu pobjedu.
Bošnjaci su na mnogim ratištima Osmanskog carstva igrali značajne uloge, pa tako i u slučaju Krimskog rata. U Bosni je tada vršena mobilizacija mladih Bošnjaka. U jednoj takvoj mobilizaciji biva uzet i jedan Bošnjak iz bihaćkog naselja Klokot. Odveden na Krim, ovaj se Krajišnik hrabro borio i život svoj dao za odbranu Carstva i svog dina. U Krimskom ratu dogodila su se velika stradanja vojnika Krajišnika. Međutim, ubrzo dolazi do pada Sevastopolja, britanska mornarica blokira Baltik i prijeti Sankt Peterburgu. Austrija prijeti ulaskom u rat, a novi ruski car Aleksandar II pristaje na primirje i pregovore, te je mirom sklopljenim u Parizu potvrđena cjelovitost i nezavisnost Osmanskog carstva.
DJEVOJKE PRONAŠLE SPOMEN-PLOČU
Hasib Kečanović, zaljubljenik u historiju iz bihaćkog naselja Klokot, priča kako bi spomen-ploča podignuta u čast nepoznatog junaka, koji je poginuo boreći se s Omer-pašom Latasom na Krimu, ostala nepoznata da je, sasvim slučajno, prilikom jednog posjeta starom klokotskom mezarju nisu pronašle dvije djevojke. Ploča je bila obrasla u travu i žbunje u ćošku mezarja. Na ploči od kamena bihacita, dimenzija oko 40 x 60 cm, u obliku knjige zapisano je latinicom i arapskim pismom: “Jedinac odveden na Krim, odveo ga Omer p. Latas. Tamo poginuo. Nišan podiže, radi rahmeta, mama 1851. godine.”
Kada je nastala ploča, teško je procijeniti, ali je ona svjedok boli majke za izgubljenim životom sina jedinca koji je najvjerovatnije mobiliziran od strane Omer-paše Latasa 1851. godine, kada je on u Bosanskoj krajini intervenirao protiv ustanika. Mladić je, uzevši u obzir ovu godinu, vjerovatno ratovao nekoliko godina u Omer-pašinoj vojci, a onda život izgubio na Krimu. Ovdje se s godinom najvjerovatnije misli na vrijeme kada je mladić uzet u Latasovu službu.
“Saznao sam da je pronađena ova spomen-ploča i jako me zaintrigiralo, te sam počeo istraživati. Jedan stari dedo, koji više nije živ, pričao mi je o tome, ali nisam uspio mnogo informacija izvući iz njega jer je u međuvremenu umro. Tako nisam uspio da otkrijem porijeklo tog mladića. Samo sam uspio saznati da mu je ovu spomen-ploču majka podigla. Bio je jedinac i vrlo je mlad otišao u rat na Krimu. U vrijeme kada je Osmansko carstvo već bilo na odlasku, Omer-paša Latas je gušio ustanke u Bosni i ovdje u Krajini. U međuvremenu je počeo Krimski rat i opća mobilizacija u kojoj je Omer-paša Latas mobilizirao sve vojno sposobne širom Bosne. Tako je i ovaj mladić, kao i mnogi Krajišnici, završio na Krimu. Ono što je bilo arhiva vezanih za taj period ovdje, komunističke vlasti su uništile kako bi Bošnjacima ukrale sjećanje na taj period historije. Ovdje su nekada postojali i nišani dvojice braće od kojih je jedan poginuo na Krimu, a drugi umro od tuge za njim. Bilo je ovdje na ovom mezarju još nekoliko starih nišana koji su podignuti u znak sjećanja na borce koji su poginuli na Krimu, ali su uslijed nemara i zuba vremena uništeni i danas im se ne nazire trag”, priča Kečanović.
O značaju očuvanja ovakvih tragova bošnjačke historije na području Bosanske krajine, Rešad Behić iz Udruženja “Naša Krajina, naša baština” kaže da je riječ o izuzetno vrijednim vjersko‑kulturnim i historijskim spomenicima kojih bi Bošnjaci u Bosanskoj krajini trebali biti svjesni, čuvati ih i održavati kulturu pamćenja na njih.
“Riječ je o običaju podizanja spomenika poginulima kojima se gubi svaki trag, koji je stariji od dolaska islama na ove prostore. Postoji određen broj stećaka koji su podizani po sličnom obrascu. Neshvatljivo je da se pojedinci ovako odnose prema ovom vrijednom kulturnom naslijeđu i da je isti završio u smeću mezarja gdje se odlaže otpad nakon čišćenja. Mi smo preko našeg udruženja skrenuli pažnju Islamskoj zajednici da se prilikom čišćenja bošnjačkih groblja i mezarja vodi računa o tome da se čuvaju spomenici naše kulturne baštine i oni su uputili apel svim džematima i institucijama koje djeluju u okviru Islamske zajednice. Nadamo se da će taj apel uroditi plodom i da će Bošnjaci ubuduće voditi više računa o tome. Što se tiče Bošnjaka, treba istaći da su oni u okviru Osmanskog carstva ratovali na svim bojištima i bili su vrlo važan državotvorni i vojni faktor. U tome je značaj i doprinos Krajišnika, a ova ploča samo je jedan od dokaza tome. Osmanlije su posebno uvažavali taj krajiški borbeni duh, hrabrost i odanost državi”, pojašnjava Behić.
Hasib Kečanović ističe da je pokušao animirati predstavnike lokalne zajednice i građane naselja Klokot, ali bezuspješno: “Prezentirao sam značaj očuvanja ovakvih spomenika, ali nisam naišao na razumijevanje kod mještana našeg naselja. Možda treba pokušati osnovati udruženje ovdje u Klokotu i tako raditi na očuvanju naših kulturno-historijskih spomenika kojih je ovo naselje prepuno. Ovdje imate ostatke rimske kulture koji se ogledaju u ostacima željeznih predmeta i tragova kovanja. zatim bogumilske kulture i stećaka koji su u vrijeme bivše države uništavani od srpskog stanovništva koje je ovdje živjelo u to vrijeme.”
Klokotska spomen-ploča neznanom krajiškom junaku, koji je život ostavio na Krimu u ime sultana i carstva, svjedoči tome da su Bošnjaci u Bosanskoj krajini, na granici carstva i na krajištu jedne kulture, rađali se i odrastali odgajani da služe svojim nadređenim i brane granice i teritorije carstva kojem pripadaju.
Piše: Fahrudin Vojić
