U opsežnom tekstu kojeg prenosi The New York Times, kolumnista Nicholas Kristof, dobitnik Pulitzerove nagrade, detaljno opisuje svjedočenja Palestinaca, muke i torture koje su prošli, te brutalnost izraelskog režima.
U potresnim razgovorima Palestinci su opisivali obrazac široko rasprostranjenog izraelskog seksualnog nasilja nad muškarcima, ženama pa čak i djecom — koje provode vojnici, doseljenici, isljednici iz unutrašnje sigurnosne službe Shin Bet, a prije svega zatvorski čuvari.
Nema dokaza da izraelski lideri naređuju silovanja. Međutim, posljednjih godina izgradili su sigurnosni aparat u kojem je seksualno nasilje postalo, kako je prošle godine naveo jedan izvještaj Ujedinjenih nacija, dio „standardne operativne procedure“ Izraela i „važan element zlostavljanja Palestinaca“. Izvještaj organizacije Euro-Med Monitor za ljudska prava, sa sjedištem u Ženevi i često kritične prema Izraelu, objavljen prošlog mjeseca, zaključuje da Izrael provodi „sistematsko seksualno nasilje“ koje je široko rasprostranjeno kao dio organizirane državne politike.
Svjedočenje iz pritvora
Kako takva „standardna procedura“ izgleda u praksi? Sami al-Sai (46), slobodni novinar, kaže da su ga, dok su ga nakon hapšenja 2024. godine odvodili u zatvorsku ćeliju, čuvari oborili na tlo.
Svi su me udarali, a jedan mi je gazio glavu i vrat, te dodaje: Neko mi je svukao pantalone. Povukli su i donji veš. Tada je jedan od čuvara izvadio gumeni pendrek koji se koristi za premlaćivanje zatvorenika.
Pokušavali su ga ugurati u moj anus. Opirao sam se koliko sam mogao, ali nisam uspio, rekao je uz očiglednu uznemirenost. Bol je bila nepodnošljiva. Čuvari su se, kako kaže, smijali. Onda sam čuo nekoga kako govori: Dajte mi mrkve, prisjeća se, dodajući da su zatim koristili mrkvu. Bilo je strašno bolno. Molio sam da umrem.
Čuvari su ga ostavili vezanog na podu, dok je osjećao miris cigareta. Shvatio sam da im je to pauza za pušenje - rekao je.
Sistemski pritisci, šutnja i nevidljivo nasilje
Al-Sai tvrdi da su od njega tražili da postane doušnik izraelske obavještajne službe i vjeruje da je njegovo hapšenje i pritvaranje bez suđenja imalo za cilj da ga natjera na saradnju. Kako kaže, zbog profesionalnog ponosa odbio je.
Prema nekim procjenama, Izrael je od napada 7. oktobra priveo oko 20.000 ljudi samo na Zapadnoj obali, a više od 9.000 Palestinaca još uvijek je u pritvoru. Mnogi nisu optuženi, već su zadržani na osnovu nejasno definiranih sigurnosnih razloga, a većini su od 2023. uskraćene posjete Crvenog krsta i advokata.
Izraelske snage sistematski koriste silovanje i seksualno mučenje kako bi ponizile palestinske zatvorenice, navodi se u izvještaju Euro-Meda. Tako se govori o 42-godišnjoj ženi koja tvrdi da je bila gola vezana za metalni sto, dok su je izraelski vojnici prisiljavali na seksualne odnose tokom dva dana, dok su drugi to snimali. Nakon toga, pokazane su joj fotografije silovanja uz prijetnju da će biti objavljene ako ne sarađuje.
Izrael sve negira
Istraživanje organizacije Save the Children među djecom uzrasta od 12 do 17 godina, koja su bila u izraelskom pritvoru, pokazalo je da je više od polovine njih prijavilo da su svjedočili ili doživjeli seksualno nasilje. Stvarni broj je vjerovatno i veći, zbog stigme koja sprječava otvoreno govorenje o tome.
Izraelske vlasti odbacuju optužbe o seksualnom zlostavljanju Palestinaca, kao što je i Hamas negirao silovanja izraelskih žena. Netanyahu je takve optužbe nazvao „neutemeljenima“.
Palestinci s kojima je razgovarano, opisivali su i druge oblike zlostavljanja: povlačenje za genitalije, udarce u testise, korištenje ručnih metal detektora za ponižavanje teške vrste fizičkog nasilja koje je, u nekim slučajevima, dovelo i do medicinskih amputacija. Razlozi zbog kojih se o ovome malo govori uključuju prijetnje vlasti, ali i društvene norme i stigmu — naročito u konzervativnom okruženju gdje i sama žrtva može trpjeti dodatne društvene posljedice.
Iskustvo rata pokazuje da kombinacija dehumanizacije i nekažnjivosti može dovesti do ekstremnog nasilja. Kada nema posljedica, ljudi su, nažalost, sposobni za krajnje brutalne postupke prema onima koje prestanu doživljavati kao ravnopravna ljudska bića.
Kad govor mržnje postane podloga za nasilje
Itamar Ben‑Gvir, izraelski ministar nacionalne sigurnosti, pritvorenike je nazivao „ološem“ i „nacistima“, istovremeno se otvoreno hvaleći pooštravanjem zatvorskih uslova za Palestince. U okruženju u kojem takvi stavovi dominiraju, seksualno zlostavljanje lako postaje još jedno sredstvo nanošenja boli i poniženja.
Ben‑Gvir je, putem svoje glasnogovornice, odbio komentirati optužbe o seksualnom nasilju koje provode sigurnosne službe.
Izraelska organizacija za ljudska prava B’Tselem dokumentirala je, kako navodi, „ozbiljan obrazac seksualnog nasilja“ nad Palestincima. Između ostalog, navodi se svjedočenje zatvorenika iz Gaze, Tamera Qarmuta, koji tvrdi da je silovan pomoću štapa. Prema B’Tselema, mučenje je „postalo prihvaćena norma”.
Na kraju, sva ova svjedočanstva i izvještaji ukazuju na zabrinjavajući obrazac u kojem nasilje ne djeluje kao izolirani incident, već kao pojava koja se ponavlja i opstaje u okruženju bez stvarne odgovornosti. Bez obzira na političke stavove ili stranu sukoba, seksualno nasilje ostaje jedno od najozbiljnijih kršenja ljudskog dostojanstva — i ono ne smije biti relativizirano niti ignorirano. Dok god izostaju transparentne istrage, odgovornost i zaštita žrtava, rizik je da takve prakse postanu još dublje ukorijenjene, a šutnja — bilo institucionalna ili društvena — nastavi hraniti krug nekažnjivosti.
Izvor: Hayat.ba/Autor: Faris Mušanović/TheNewYorkTimes
FOTO: Ilustracija
