Spavaj u miru moj rođeni brate,
Neka te čuva dragi Gospodar,
Bajrami ovi samo bol mi vrate,
Suza na mezar moj je zadnji dar.
Prokleta cesta i ta noćna tmina,
Uzeše brata što se rijetko rađa,
Sad vlada samo nijema praznina,
Ko slomljen jarbol i potonla lađa.
I dok se tekbir u visine vije,
Ja tvoje ime šapućem u dlan,
Znam da se tvoj lik odozgo smije,
Dok ja proživljavam ovaj tužan kišan dan.
Nisam pisac koji želi ovo da piše,
Ovo je zadnje što nekom treba,
Kako je tek roditelju kako li on diše,
Tužna slika veća od samog neba.
Počivaj mirno nek te milost prati,
Kad već na zemlji nije bilo sreće,
Niko te nikad neće zamijeniti,
Jer takav brat se dva puta ne sreće.
( Slika je blijeđa i tužnija da ne može biti jer u životu 5 drugara sam ispratio na bolji svijet, vas 5 je prošlo na tabutu kroz moje ruke.. ostao je i moj red doći ću i ja uskoro !)
Autor: Senaid Ponjević
