Ukidanje pritvora Miloradu Dodiku, a potom i njegovim partnerima u krivičnom djelu Nenadu Stevandiću i Radovanu Viškoviću, predstavlja formalnu potvrdu onoga što već odavno znamo: pravosuđe Bosne i Hercegovine nije ni nezavisno, ni dostojanstveno, ni funkcionalno.
Zapravo, sve češće djeluje kao servis za izmirivanje političkih računa, a ne kao stub ustavnog poretka. Ako ovako nastavimo, Sud BiH slobodno može premjestiti svoje sjedište u Banju Luku, po mogućnosti u podrum Palate predsjednika RS-a, čisto da se skrate putevi, izbjegnu neprijatne pozivnice, i da više ne glume ozbiljnost.
Pritvor je, izgleda, u BiH postao "privilegija" rezervisana isključivo za narkodilere, sirotinju i zaboravljene direktore javnih ustanova. Kad se radi o političkim moćnicima koji ruše ustavni poredak, ignorišu pozive Suda, ismijavaju odluke visokog predstavnika i pozivaju na raspad države – tada sudije postaju puni "razumijevanja". Odjednom se poziva na "presumpciju nevinosti", na "pravo na slobodu kretanja", pa i na "humanost". Svojevremeno je i Karadžić tražio "uslove dostojne profesorske karijere", pa nije prošlo. Dodiku, izgleda, jeste.
I ne, ovo više nije pitanje hoće li Sud BiH "smjeti" osuditi Milorada Dodika – već pitanje da li ga uopće vidi kao optuženog, ili pak kao kolegu u hijerarhiji nedodirljivih. Pitanje je - ko koga ovdje procesuira? Sud njega, ili on njih? Jer način na koji su se institucije ponašale otkako je Tužilaštvo formalno podiglo optužnicu, djeluje kao da se izvinjavaju što su ga uopće uznemirili. On im uzvrati pljuvanjem po pozivima, oni mu odgovore tapšanjem po ramenu. On ne dolazi na ročišta, oni mu pišu molbe. On prijeti otcjepljenjem, oni mu brišu pritvor prije nego što je u njemu proveo i jedan dan.
Zatim, kad je javnost već skoro i zaboravila da se vodi bilo kakav postupak, najednom gledamo kako isti taj Sud BiH otvara ročište za Stevandića i Viškovića, dvojicu koji ne da su ignorisali Sud, već su ga ismijavali. Stevandić je ranije javno rekao da "ne priznaje Sud BiH", a Višković je otišao korak dalje, sugerišući da su odluke državnih institucija "ništavne" za Republiku Srpsku. Koji to tačno element "službene poslušnosti" moraš prekršiti da bi ovaj sud odlučio da si ipak rizik? Ili su, možda, politički stavovi postali nova olakšavajuća okolnost?
No najtragičnije od svega je što se ova farsa dešava uz klimanje glavom kako domaće vlasti, tako i međunarodnih predstavnika koji još uvijek tvrde da "institucije funkcionišu". Naravno da funkcionišu - kao šalter-sala za razduživanje moći. Pravosuđe u BiH danas ne garantuje pravdu, već politički balans. Kad god se neki tužilac približi crvenoj liniji, neko iz vrha međunarodne zajednice ga se očigledno podsjeti da "nije vrijeme za tenzije". Kao da živimo u staklenoj bašti, pa je bolje da niko ne diše dok Dodik ne odluči da je sve "legitimno".
Ako se ovako nastavi, možda bi najbolje bilo da idući put Sud BiH pusti nekog okrivljenog i bez ročišta, čisto da se ne gubi vrijeme. Možda da počnu slati izvinjenja uz pozive: "Poštovani, znamo da ste zauzeti razgradnjom ustava, ali bismo rado da svratite na kafu, čisto formalno." Ako neće, nema veze - Sud će ionako zaključiti da nema elemenata za pritvor.
U cijelom ovom cirkusu, jedino je ozbiljno ono što građani osjećaju: poniženje. Nepravda. I goruće pitanje - da li iko u ovoj zemlji, osim običnog čovjeka, više ima obavezu da poštuje zakon?
Na kraju, ostaje pitanje: kome je pravosuđe Bosne i Hercegovine danas odgovorno? Građanima? Ne. Ustavnom poretku? Teško. Političkim kalkulacijama i etničkom balansu? Svakako. Taj kompromis, koji u ime "mira i stabilnosti" toleriše otvoreno rušenje države, možda kratkoročno daje privid kontrole. Ali dugoročno, on vodi u potpuno pravno rasulo - u kojem pravila ne važe za moćne, već samo za nemoćne. A to više nije kriza institucija. To je kapitulacija.
Foto: CH
