Dvojica osuđenih za silovanje i pokušaj silovanja maloljetnih djevojčica kupili slobodu na sudu u Bihaću

.
Misija OSCE-a u BiH je kao posebno problematična izdvojila dva predmeta koja su se vodila pred Kantonalnim sudom u Bihaću protiv dvojice osuđenih za silovanje i pokušaj silovanja maloljetnih djevojčica tokom rata.

 

U oba slučaja podnesen je zahtjev za zamjenu kazne zatvora od jedne godine novčanom kaznom, zbog čega osuđeni nisu proveli niti dan u zatvoru

Osam osuđenih za krivično djelo ratni zločin na zatvorsku kaznu od jedne godine, zamijenilo je, u posljednjih pet godina, zatvorsku novčanom kaznom. Tri takve presude su izrečene i rješenja o zamjeni za novčanu kaznu donesena pred Sudom Bosne i Hercegovine (BiH), po dvije pred kantonalnim sudovima u Zenici i Bihaću i jedna pred Osnovnim sudom u Brčko Distriktu.

Tako je osam osuđenika za ratne zločine kupilo slobodu za 292.000 konvertibilnih maraka ili 36.500 po osobi, što im je omogućeno postojećim krivičnim zakonima.

U tri presude pred Sudom BiH na jednogodišnju kaznu zatvora osuđeni su – Sead Velagić – kao saizvršilac nečovječnog postupanja prema dvojici zatvorenika u Osnovnoj školi Ivan Goran Kovačić u Livnu, Miroslav Perić, zbog nečovječnog postupanja prema maloljetnom zatvoreniku logora Vojnokod Mostara i Goran Pavković za zločin protiv ratnih zarobljenika u Prozoru, koji je kao saučesnik učestvovao u mučenju oštećenih tako što im je golo tijelo dodirivao električnom palicom, tukao ih nogama i rukama, kao i palicom po svim dijelovima tijela. Sva trojica su otkupila zatvorsku kaznu.

I kantonalni sudovi u Bihaću i Zenici smatrali su da je za krivična djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva i ratni zločin protiv ratnih zarobljenika primjerena jednogodišnja kazna koja se može zamijeniti novcem. Sud u Zenici na godinu zatvora osudio je Atifa Krkalića zbog zlostavljanja civila u Policijskoj stanici u Tešnju i Seada Dizdarevića jer je mučio u cilju iznuđivanja priznanja i informacija civile nanoseći im teške fizičke i psihičke boli. Bihaćki Kantonalni sud na godinu zatvora osudio je Sefera Derviševića zbog zlostavljanja, mučenja i ponižavanja civila uglavnom žena i staraca u opštini Cazin i Zlatka Hušidića zbog zločina nad ratnim zarobljenicima.

Svi oni otkupili su zatvorske kazne.

Osnovni sud Brčko Distrikta na godinu zatvora osudio je Niku Brnjića, za krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva, a ta je kazna rješenjem zamijenjena za novčanu. Kako kažu iz Suda u Brčkom, on je osuđen jer je “propustio činjenje koje je bio dužan da izvrši”, odnosno nije prijavio potčinjenog za koga je znao da je izvršio krivično djelo. Brnjić je bio komandant 108. brigade Hrvatskog vijeća obrane (HVO) za Bosansku Posavinu tokom napada na selo Bukvik, na teritoriji predratne opštine Brčko u septembru 1992. godine, a bio je optužen da je posmatrao potčinjenog pripadnika satnije Prijedor kako izvršava ubistvo ranjenog srpskog civila.

Opštinski sud u Banjaluci, u dva predmeta kao neosnovan je odbio zahtjeve osuđenih za zamjenu izrečene kazne zatvora, ali ih je zamijenio alternativnom mjerom rada u javnom interesu, dok takve, ili zamjene zatvorske novčanom kaznom nije bilo u ostalih 14 kantonalnih, odnosno okružnih sudova.

Kazne zatvora u trajanju do 12 mjeseci, prema četiri krivična zakona u BiH, mogu se otplatiti.

Prema Krivičnom zakonu BiH, dan zatvora se može zamijeniti za 100 KM, isto toliko za otkup zatvorske kazne po danu predviđaju i Krivični zakon Federacije BiH i Brčko Distrikta, dok Krivični zakon Republike Srpske propisuje da je dan zatvora vrijedan 50 KM.

Prema ranijim podacima Misije OSCE u BiH od 2006. do 2016 godine, u četiri slučaja zatvorske kazne zamijenjene su novčanom – tri pred Kantonalnim sudom u Bihaću, a jedna pred Kantonalnim sudom u Zenici.

Misija OSCE-a u BiH je kao posebno problematična izdvojila dva predmeta koja su se vodila pred Kantonalnim sudom u Bihaću protiv dvojice osuđenih za silovanje i pokušaj silovanja maloljetnih djevojčica tokom rata. U oba slučaja, sklopljen je sporazum o priznanju krivice, zbog čega im je određena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, kao i plaćanje 50.000 KM na ime naknade nematerijalne štete oštećenim. Obojica su podnijeli zahtjev za zamjenu kazne zatvora od jedne godine novčanom kaznom, zbog čega nisu proveli niti jedan dan u zatvoru.

O pravdi nema govora u ovim slučajevima, kaže Aleksandra Petrić, pravnica u organizaciji Udružene žene Banjaluka, već o rigidnim pravnim propisima koji se mogu i moraju mijenjati.

Potrebne su hitne izmjene i dopune krivičnih zakona, kaže Adrijana Hanušić Bećirović, viša pravna savjetnica organizacije TRIAL International, kako bi se onemogućila zamjena kazne zatvora novčanom kaznom u predmetima koji se odnose na krivična djela protiv čovječnosti i vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom.

“Mi kao društvo također trebamo da preispitamo ovakvu praksu i povodom nekih drugih krivičnih djela koja zaslužuju slične garancije adekvatnog kažnjavanja”, napominje ona.

U međuvremenu, kako kaže, dok ne dođe do zakonskih izmjena, potrebno je nastaviti ukazivati na ovakve propuste u različitim prilikama i izvještajima, i poticati prilikom raznih stručnih savjetovanja pravosudnih aktera razgovor i razmjenu mišljenja o takvoj praksi.

“Moram istaći da su primjeri koji se odnose na silovanje i pokušaj silovanja maloljetnica u ratu naišli na izrazito kritički stav kolega, koji su to okvalifikovali kao ugrožavanje svrhe kažnjavanja u ovim predmetima. Kao rezultat koraka koje je TRIAL poduzimao, i koje je poduzimala i Misija OSCE-a u BiH, u prethodnim godinama prema našim saznanjima nije dolazilo do daljeg širenja ovakve prakse”, dodaje Hanušić Bećirović.

Ako se govori o primjeni instituta zamjene zatvorske za novčanu kaznu u odnosu na počinitelje krivičnih djela koja su po svojoj prirodi takva da primjena tog instituta nema opravdanja, onda se, prema riječima Božidarke Dugonjić, sutkinje Vrhovnog suda Federacije BiH, takve situacije jedino mogu preduprijediti izmjenama, odnosno dopunama krivičnih zakona koji se primjenjuju u BiH tako što će se izričitom zakonskom odredbom isključiti određena krivična djela na koja, bez obzira na zaprijećenu ili izrečenu kaznu, ovaj institut neće biti primjenjiv.

„Dakle, ne radi se o promjeni prakse, nego o izmjeni zakonskog rješenja. Pri tome, ni one situacije u kojima je došlo do zamjene kazne zatvora novčanom, iako se radilo o krivičnim djelima koja su po svojoj prirodi takva da primjena tog instituta nema opravdanja, ne mogu se okarakterizirati kao praksa sudova, budući da predstavljaju rijetke izuzetke, a ne pravilo”, objašnjava ona i napominje da njeni odgovori na postavljena pitanja nemaju funkciju pravnog mišljenja niti predstavljaju demonstraciju pravnih stavova koje bi zauzela u nekom od predmeta.

Mira Smajlović, penzionisana sudinica Suda BiH, koja je 16 godina sudila u procesima za ratne zločine pred državnim Sudom, kaže kako zamjena zatvorske za novčanu kaznu u slučajevima ratnih zločina nije ni pravična ni moralna. Vjeruje da je važno da se o ovoj temi govori, da se animira javnost, te da sudije koje sude ovakve predmete moraju biti svjesne da izrečena kazna u zavisnosti od njene visine “sutra može biti novčana kazna”.

“Da se priča o tome koliko je to moralno, koliko je to pravično, evo u skladu je sa zakonom, ali je li pravično i je li moralno – jedno drugo ne isključuje, jedno drugo dopunjuje, pa da se tako razmišlja. Dakle, prvo javnost, a drugo da se utiče da moguće da negdje imamo i hrabrog sudiju koji će poštujući načelo pravičnosti jednu suhoparnu normu tumačiti na način da ta norma ne odgovara nekoj društvenoj stvarnosti koja kod nas jeste takva da su žrtve skrajnute, posebno žrtve ratnog zločina”, kaže ona.

Za razliku od krivičnih zakona Republike Srpske i Federacije BiH, Krivični zakon BiH, kako podsjeća Aleksandra Petrić, predviđa izuzetke kod mogućnosti izrečene kazne zatvora do godinu dana novčanom kaznom ukoliko su u pitanju krivična djela protiv integriteta BiH, i krivična djela koja se vezuju za terorističke aktivnosti.

“Time zakonodavac daje jasnu poruku da postoje djela kod kojih se smatra neprimjerenim da se ova mogućnost dozvoli. Osim toga, izborom djela kod kojih ova zamjena nije moguća, zakonodavac jasno zauzima stav šta je sistemu i društvu prioritetno važno”, navodi ona.