Njena majka oprostila se od nje riječima koje paraju dušu.
Naša Nađa nije bila ni sportistkinja, ni šahistkinja, ni glumica, ipak, kako vijesti juče kažu: “Cijela Srbija plače za Nađom Katanom”.
Kod kuće je bila skoro 3 mjeseca, a 14 u bolnici. Neću da je pamtimo po tome da se mučila. Bolest je bolest, i svakog čovjeka treba pamtiti, ne po teškom kraju koji je imao, nego po djelu života koji je živio srećno. Nađine fotografije govore da je to dijete bilo veselo, nasmijano, nježno, svuda omiljeno.
Za svojih 16,5 mjeseci života dotakla je druge, najviše kroz moje objave na mrežama, kroz tekstove.
Da, naše dijete je živjelo na internetu i u bolnici više nego kod kuće, a voljela bih da nikad nismo postali prepoznatljivi. Da, plače Srbija, i ima zašto da plače. Nije to samo zbog naše Nađe.
Nađa je postala zvijezda koja sija za svu djecu koja su dugo u bolnici. Sija za svu onu djecu za koju je roditeljima rečeno da neće biti nikad ko sva druga, za djecu koja su dugo u bolnici, a za koju se ne pita. Za jednu Ninu, jednu Demonu, Sofiju, Đorđa…
Za majke kojima je rečeno da im dijete nikad neće moći bez aparata i bolnice, za zaboravljenu djecu. Za djecu o kojoj se šuška tu u tamo: “Nešto im nije u redu s bebom, dugo je tamo”, kaže komšija komšiji, jer strah je ljude da pitaju roditelje, neprijatno je, a i to su naša djeca: sa sondama, kablićima, cjevčicama. Naši borci. Nisu to greške s porođaja, nisu to dijagnoze, bebe su to.
Nađa sija sad za sve njih, njihov je glas.
Nađica je imala svoja 3 mjeseca bezbrižnosti kod kuće. Nažalost, mnoga djeca nisu i možda nikad neće.
Nađo moja, sve si nas dotakla, dotakla tako da su na nekim mjestima sad duboke rane i dugo neće zarasti, ali neće mama da razvije bijes u sebi, neću da te pamtim po greškama koje su oko tebe učinjene, a znam da je moglo bolje, da je ovo sad moglo biti okupljanje povodom tvog krštenja, a ne sahrane. Neću da pamtimo loše, ali hoću da se poslije tebe to loše manje dešava u bolnicama.
Za svojih 16,5 mjeseci života dotakla je druge, najviše kroz moje objave na mrežama, kroz tekstove.
Da, naše dijete je živjelo na internetu i u bolnici više nego kod kuće, a voljela bih da nikad nismo postali prepoznatljivi. Da, plače Srbija, i ima zašto da plače. Nije to samo zbog naše Nađe.
Nađa je postala zvijezda koja sija za svu djecu koja su dugo u bolnici. Sija za svu onu djecu za koju je roditeljima rečeno da neće biti nikad ko sva druga, za djecu koja su dugo u bolnici, a za koju se ne pita. Za jednu Ninu, jednu Demonu, Sofiju, Đorđa…
Za majke kojima je rečeno da im dijete nikad neće moći bez aparata i bolnice, za zaboravljenu djecu. Za djecu o kojoj se šuška tu u tamo: “Nešto im nije u redu s bebom, dugo je tamo”, kaže komšija komšiji, jer strah je ljude da pitaju roditelje, neprijatno je, a i to su naša djeca: sa sondama, kablićima, cjevčicama. Naši borci. Nisu to greške s porođaja, nisu to dijagnoze, bebe su to.
Nađa sija sad za sve njih, njihov je glas.
Nađica je imala svoja 3 mjeseca bezbrižnosti kod kuće. Nažalost, mnoga djeca nisu i možda nikad neće.
Nađo moja, sve si nas dotakla, dotakla tako da su na nekim mjestima sad duboke rane i dugo neće zarasti, ali neće mama da razvije bijes u sebi, neću da te pamtim po greškama koje su oko tebe učinjene, a znam da je moglo bolje, da je ovo sad moglo biti okupljanje povodom tvog krštenja, a ne sahrane. Neću da pamtimo loše, ali hoću da se poslije tebe to loše manje dešava u bolnicama.
Nađo moja, sijaj, sijaj za sve doktore koji su te dobro i savjesno liječili kao sad doktori koji su se borili sa te spasu na hirurškoj intenzivnoj, kao tehničari na neuroepileotologiji koji su nam bili kao tetke i teče, za sestre sa hirurgije koje su te u avgustu spasile, ali sijaj, Nađo tatina i mamina, i za sve one što nisu na vrijeme reagovali, nisu prepoznali korake, i nisu bili savjesni. Oni znaju ko su, sijaćeš da promijenimo to na bolje. Neka sve ovo ne bude uzalud.
Sijaj za sve ljubazne sestre, divne žene koje su te čuvale kad mama nije mogla biti u bolnici, a sijaj i za one sestre što se i danas ponašaju loše prema tek porođenim mamama. Ti si glas za sve to, a mama nije htjela taj teret da ti stavlja na leđa. Htjela sam da me nervira jer ne spavaš, jer ti rastu zubi, jer ideš za mnom svuda, htjela sam slatke, ne ove muke.
Ti si bebica koja je pokrenula mnoga pitanja.
Ti si bebica koja je pokrenula mnoga pitanja, otvorila vrata koja su dugo bila zatvorena, i podigla tepih ispod kog je nemar, nebriga i neodgovornost.
Jeste, nisi bila sportistkinja, ali igrala si do kraja borbeno protiv sepse u koji si upala po ko zna koji put, nisi bila šahistkinja, ali zbog tebe su povučeni mnogi važni potezi.
Mama, tata, bate, djede, babe, svi hoćemo da sad spavaš, da odmaraš. Ništa više ne moraš. Doći ćemo svi jednom gore, budi strpljiva.
Na tebi je bilo da uživaš kod svoje kuće, kao većina beba, ne da mijenjaš svijet.
Zna mama to, ipak, toliko toga si promijenila na bolje i zato spavaj sad, Nađo naša.
Mama, tata i bate ti sad stavljaju tvoju cuclu što voliš, tvoju drugaricu, odmori se ljubavi naša mala.
Spavaj, srno naša.
