Doček Nove 1992. godine u Sarajevu, plavokosa djevojčica, tek napunila pet godina, stoji nasmijana na stolu pored okićene jelke dok je otac grli. To je jedina fotografija kćerke koja je danas ostala Fahrudinu, a samo nekoliko mjeseci kasnije Aidu Kučuk, dok je spavala u stanu u sarajevskom naselju Grbavica, pogodio je geler. Bila je prvo dijete žrtva opsade grada.
-Mojoj kćerki Aidi
( za svu djecu svijeta koja su ubijena)
Danas bi napunila trideset i pet godina:
Aida, kćeri moja,
Dvadeset i devet godina ne mogu ti čestitati rodjendan, a tako bih volio.
Volio bih da te uzmem za ruku i šetamo, da uživam u razgovoru kako to samo mogu tate i kćerke. Ti da se smiješ, da koračaš kroz život sa ljubavlju samo tebi znanoj.
Volio bih da ti čestitam rođendan, i jako zagrlim, da osjetim miris koji samo dijete može imati.
Možda bi na ovaj rođendan došla sa sa svojim malenim, kćerima i sinovima, na ponos tvom tati.
Da budem djed, tijelu tvoga tijela, da ih nosim na leđima i govorim stihove decembarske.
Velike bijele pahulje da nam krase našu šetnju, prekrivenu mekoćom ljubavi koju mogu osjetiti samo kćerke i tate.
Tražio bih u tvom liku ogledalo Tvoje mame, u unucima moj hod i dječiju maštu.
Dvadeset devet godina zamišljam, budan sanjam, sve tvoje probleme, prve ljubavi i leptire koji te dodiruju po stomaku.
Nisam saznao kako je biti budan, dječije bolesti i temperature zajedno da istrpimo. Da se i ja tebi ponekad izjadam, jer samo kćerka može tatu da razumije.
Aida, kćeri moja,
dvadeset i devet godina se pitam, gdje si, da li ti je hladno, plačeš li, da nisi ljuta na svog tatu što te nije zaštitio.
Decembar je i tvoj je rođendan, ne popušta me želja da te sanjam, da mi u san dođeš.
Sa mekim pahuljama u rukama, rumena lica i željom da se još jednom sankama spustimo niz strminu moje i tvoje ulice.
U sjećanju mi je melodija tvog glasa, glasa koji je poput ptičijeg pjeva uveseljavao tvog tatu. Pitanja i odgovori kao zagonetke tvog odrastanja nije dugo trajala.
Poruka:
Želim svim srcem, da nikad, više nikad, ni jedno dijete ne zaplače, niti ostane bez prava na život.
Volite djecu i živite za njih, roditelji nek ne brinu, djeca u snu ozbiljno rastu.
Život je najljepše što nam se desi, a ti si ono što jesi, ostani dijete zauvijek jer tako ima nade za nas – napisao je Kučuk.
Pišući knjige za djecu, Fahrudin na taj način čuva uspomenu na svoju kćerku.
Vodio sam drugi život i radio drugačije poslove. Ima, velikim dijelom, utjecaja, odlazak moje kćerke. Kažem odlazak iz ovog realnog stvarnog svijeta. Ono u što ja jako vjerujem da postoji, ne da bi meni bilo lakše, to je da ću je sresti. Onda sav užas koji je bio u ratu, nemogućnost da znamo šta bi bila sva ona djeca koja su ubijena u ratu. Njima je uskraćena mogućnost za život, za ljubav… I to je motivacija, da djeci dam nešto, malo više vjere u život, u realnost, u ljepotu življenja. Ponekad mi se čini, vrlo ružno reći, da se nikad ne bih odredio u ovome da mi kćerka nije ubijena, kao i sva ta djeca. Kako kažu, negdje dragi Bog uzme, a negdje da, otvara neka druga vrata. Zasigurno, velikim dijelom je to motiv da se okrenem ovom poslu. Uvijek gledam na to da su sva djeca moja djeca i da jedino život ima svrhu. Nadam se da pomažem djeci da odrastu u nekom ljepšem ambijentu, u nekom ljepšem svijetu i da će biti dobri ljudi
