Ušli smo u doba u kojem se digitalna riječ mjeri brojem lajkova, važe vrijednošću dijeljenja i dobija svoju „legitimnost“ iz bujice pohvala i komentara. Tako je u kolektivnoj svijesti nastala nova bolest koju bismo mogli nazvati: „pohlepom lajkovima“ — pohlepom koja nije ništa manje opasna od pohlepe za novcem i vlašću, na koju su učenjaci oduvijek upozoravali.
Štaviše, ljubav prema lajkovima možda je skrivenija i dublja u svom djelovanju; jer se uvlači u namjere, kvari ciljeve i preoblikuje čovjeka iznutra, dok on misli da čini dobro.
Društvene mreže su se, u mnogim svojim oblicima, pretvorile iz prostora za izražavanje i razmišljanje u tržnice pohvala, gdje se ljudi guraju da ugrabe što više sviđanja, mjere svoju vrijednost brojem pratilaca i zaključuju o ispravnosti svojih ideja prema količini aplauza koji dobiju.
Nema sumnje da postoji suštinska razlika između dozvoljene radosti zbog pohvale i ponižavajuće pohlepe za njom — razlika na koju su mudri ljudi upozoravali stoljećima, precizno crtajući stav razumnog čovjeka prema pohvali i kritici, bez obzira na promjenu vremena.
Razuman čovjek, kada bude pohvaljen nečim što ga raduje, ne prima pohvalu kao opijeni oholnik, nego kao zahvalan i svjestan: zna da je sva dobrota od Allaha, i da je svako dobro u njegovim riječima ili djelima samo Allahov uspjeh, a ne njegova vlastita zasluga. On sluša pohvalu ušima skromnih, a ne ušima umišljenih; ne čini od tuđih riječi ogledalo svoje vrijednosti, niti od njihovog aplauza mjerilo svoje istine. Mudri su rekli da je najveći od svih budala onaj koji zaboravi da, da nije Allahove milosti, ne bi imao ni spomena, ni utjecaja, ni prihvatanja.
Ono što se danas dešava potvrđuje da pohlepa za hvalom na objavama ruši mjerila iz temelja, izvrće poznate pojmove i gura čovjeka da oblikuje svoje riječi ne radi istine, nego radi dopadljivosti; da bira izraze ne zato što su istinitiji, nego zato što su efektniji; da boji svoje stavove ne zato što su pravedniji, nego zato što su popularniji.
Tako se čovjek, ne primjećujući, pretvara u zatvorenika ukusa publike: pleše kako oni sviraju, okreće svoju kompas‑iglu kako se pomjeraju valovi aplauza.
Još opasnije je to što ova pohlepa vodi u poniženje strasti, strasti koja je oduvijek rušila dostojanstvo ljudi i pretvarala razumne u zarobljenike društvenog prihvatanja.
Jer pohvala, kada se traži — postaje strast. Kada se moli — postaje poniženje. A kada se za nju trguje stavom i principom — postaje oblik opasnog društvenog licemjerja.
Neki mudri ljudi opisali su ovo stanje slikovito, poredeći ga sa stablom poniženja koje se ne zalijeva osim vodom pohlepe, ne raste osim u sjeni kukavičluka, ne lista osim licemjerjem i ne rađa osim zaboravom Allahovog obračuna. Ovo stablo danas vidimo kako buja u mnogim digitalnim ponašanjima: neki se trude oko svega što povećava interakciju, makar bilo na račun istine, i izbjegavaju sve što bi im moglo donijeti kritiku, makar bilo pravo.
Zbog toga pohlepa za hvalom ne kvari samo odnos čovjeka s ljudima, nego prije svega kvari odnos pisca s njegovim Gospodarom. Kako da bude iskren onaj koji je zadovoljstvo ljudi učinio svojim kompasom? Kako da se boji Allaha onaj koji voli slavu radi nje same, a ne kao posljedicu dobrog djela?
Mudri ljudi su govorili: „Nikada nije bio iskren onaj ko je volio slavu.“
I rekli su: „Nije bogobojazan onaj ko voli slavu.“
Jer slava, kada se traži — postaje zastor. Kada se obožava — postaje idol koji se štuje mimo Allaha.
To ne znači poziv na mržnju prema prihvatanju, niti na namjerno povlačenje u anonimnost. To znači oslobađanje srca od ropstva pohvali. Jer postoji razlika između toga da ti prihvatanje dođe a da ga ne tražiš — i toga da ga tražiš makar po cijenu svojih principa. Prvo je blagodat koja može biti iskušenje, a drugo je čista nesreća.
Zato su neki od prethodnika rekli da je među najvećim preprekama na putu ka Allahu: „Traženje pohvala i traženje uzdizanja.“ To je tako kada postanu cilj, a ne posljedica.
S druge strane, stav razumnog čovjeka prema kritici nije ništa manje važan od njegovog stava prema pohvali. Ako mu se kaže nešto što ga vrijeđa, on se ne ljuti kao nepromišljeni, niti mrzi kao osvetoljubivi. On staje na mjesto samoprovjere: ako je kritika istinita — krivica je njegova, ne tuđa; ako je neistinita — onda je to ili test njegove čvrstine, ili podsjetnik iz zaborava, ili otkrivanje skrivenih vrlina koje se ne vide osim u sukobu.
On je uvjeren da se biser ne može zamijeniti staklom u očima znalaca, i da istina ne nestaje kod Gospodara svjetova, makar bila skrivena od pogleda publike.
Jedna od pojava poremećenog savremenog razmišljanja jeste da većina ljudi bira ono što im brzo šteti — brzu pohvalu i trenutnu popularnost — umjesto onoga što ih dugoročno spašava: istinu, ispravnost i dubok rad daleko od reflektora. A stanje dobrih robova Božijih jeste da se zadovolje od prolaznog samo onim što vodi ka vječnom, a ne onim što od njega odvaja.
Tu se pokazuje čast ispravnosti — ona čast koja ne poznaje poniženje — nasuprot „časti“ skretanja, koja je lažna i bezvrijedna.
U islamskom društvu, ljudima ne treba da sami sebe hvale, niti da prave kampanje za svoje ličnosti; jer se vrijednost poznaje po djelu, iskrenost svjedoče djela, a iskrene sposobnosti iznosi ispravan put, a ne propagandne kampanje. Kada se poremeti mjerilo i kada se uzdiže onaj ko zna da se promoviše nad onim ko zna da radi — to je znak duboke bolesti u vrijednosnoj strukturi.
U konačnici: pohlepa za hvalom na objavama nije prolazno individualno ponašanje, nego simptom dublje bolesti: gubitka unutrašnjeg kompasa i zamjene Allahovog zadovoljstva zadovoljstvom publike.
Lijek nije u prekidanju veze sa svijetom, niti u napuštanju platformi, nego u ponovnoj izgradnji namjere (nijjeta), odgoju duše da ne ovisi o pohvali, i radosti zbog nje samo radošću zahvalnih, a ne radošću oholih.
Izvor: islamweb.net
Prijevod i obrada: akos.ba
Foto: Ilustracij/Cazin.net
