bingo novi 1000x100

Ines Kavalec: Denis je bio i ostao moj životni pokretač

.
Ines Kavalec izgubila je sina u augustu 2022. Denis je imao 20 godina, bio je osoba s teškoćama u razvoju i svojim roditeljima cijeli svijet. Njegova majka nastavlja misiju započetu za Denisova života: kroz Udruženje “Dajte nam šansu”, koje osigurava bolji život djeci poput njenog sina

Kad se vidimo? Mogu ja to. Ne sa svakim, ali sa tobom… Ovu poruku sam dobila u oktobru od Ines Kavalec. Dva mjeseca nakon što je izgubila dijete, sina Denisa, mladića od 20 godina, koji joj je za života bio ogromna inspiracija. Denis je bio osoba s poteškoćama u razvoju, a njegova je majka pomjerala planine kako bi on i djeca poput njega dobila priliku. Utemeljila je Udruženje “Dajte nam šansu” i godinama se borila sa izazovima, zakonskim odrednicama koje ne poznaju životna pravila i šturo prepoznaju potrebe roditelja djece kao što je Denis.
Ines nisam poznavala, ne lično, a znala sam puno toga o njoj. Imale smo ljetos telefonski razgovor i dogovarale se za kafu i da napravimo jedan lijep tekst o svemu što njeno udruženje radi. Nismo stigle, a Denis se razbolio. I preminuo.

Da nije bilo Denisa…

Nisam znala kako da se javim Ines, šta da joj kažem, kakve moje riječi su joj mogle išta značiti u trenucima najveće boli. Na kraju sam, ne znajući šta drugo, napisala mali tekst o njoj i Denisu, pa ga objavila na internetu. Nije dugačak, pa ću ga prenijeti i ovdje:
“Da nije bilo Denisa, njegova mama Ines Kavalec bi se bavila nekim drugim poslom. Da nije bilo Denisa, ne bi bilo njezine čelične volje da svom sinu i drugoj djeci s poteškoćama u razvoju osigura mjesto na kojem će se osjećati svoji na svome. Da nije bilo Denisa, ne bi bilo Udruženja “Dajte nam šansu” kojeg je utemeljila njegova mama, ne bi bilo servisnih centara, lijekova, pelena, prevoza, radionica, druženja, psihološke i pravne pomoći, ne bi bilo ničega.
Da nije bilo Denisa, ni mama Ines i njezina porodica ne bi mogli znati kako posebna ljubav posebnog dječaka može da te učini najsretnijim na svijetu. Da nije bilo Denisa, ne bi bilo onih koji su prepoznali trud njegove majke i nagrađivali je priznanjima koja su joj bila podstrek da, zbog Denisa i svih drugih dječaka i djevojčica, nastavi, više, dalje, bolje…
Da nije bilo Denisa, ne bi njegova mama znala kakvu pokretačku silu ima u sebi. Da nije bilo Denisa, ne bi bilo ni sjajnih poduhvata Udruženja “Dajte nam šansu”, ne bilo teško dobijenih bitaka, institucionalnih rješenja, ne bismo svi mi znali sa čim se sve suočavaju osobe s poteškoćama u razvoju. Denis Kavalec je preminuo u 20. godini.”
Moj kratki zapis, saznat ću kasnije, pružio je Denisovoj mami Ines malo utjehe, i ja sam beskrajno zahvalna što jeste. Uslijedila je ova poruka s početka teksta i odatle se rodila ideja da za kraj godine, baš za ovaj broj u kojem se opraštamo od 2022., pišem priče o Ines i ženama pred koje je život stavio preteška iskušenja.
“Čini mi se da ljudi koji su imali teška životna iskustva, iz njih izvuku ono najbolje. Denis je definitivno bio i ostao moj životni pokretač. U mom slučaju je ON mene usmjerio kojim putem da idem, pokazao mi kako, i to sada slijepo slijedim, to je ono što mi definitivno daje snagu. Kroz našu zajedničku borbu za njegovo zdravstveno stanje, za status u društvu, pobijedilo je to što smo pokušali biti uporni i uspjeli. Za očekivati je bilo da bude padova do bola, uspjeha, ali i snage, kako moralne tako i fizičke, da se sve to ostvari.”

Život ukraden u trenu

Šta ja mogu Ines pitati? Kad smo se našle, rekla sam joj da pitanja nemam, a ona meni da mogu napisati šta god hoću, jer sam joj pokazala da razumijem. Plakale smo i grlile se umjesto da “pravimo priču”. Kazala mi je kako joj je gubitkom najdražeg bića, sina Denisa, prestao cijeli jedan njen život. “Život koji sam živjela dvadeset godina ukraden je začas, bez najave, bez objašnjenja i bez odgovora na pitanje: zašto?”
Gledam je pažljivo, postrance, da me ne vidi, jer lako zaplačem kad se sretnem s ljudima koji su proživjeli i preživjeli veliku tugu: duboki su joj podočnjaci, bol je ostavila trag na njenom licu. Mršava je, jako. I sve mi je to razumljivo. Pitam se kako nastavlja dalje. Kao da mi čuje misli, govori mi: “To su pitanja koja sebi postavljam: da li ću moći dalje, da li ću preživjeti i ima li život više smisla? To izgleda tako kao da ste pali u komu i sada treba da se probudite i ponovo učite hodati, govoriti… učite živjeti život. Ali kao i ranije, i ovaj put pogledaš problem u oči, pogledaš šta sa sobom nosi loše, a šta mogu izvući iz svega ‘dobro’.”
Četiri su mjeseca bila 12. decembra otkako Denisa nema među nama. Kaže mi da je sama sebi postepeno objašnjavala šta i kako dalje. “Zahvaljujući postojanju najvoljenije moje kćerke Zare i naslijeđa Denisovih djela, dat je impuls mom opstanku i želji da ne posustajem. Denis – jer on ne bi dozvolio, a Zara – jer gradimo s njom jedan novi život, koji sigurno ima mnoštvo lijepih stvari.”
Godinama ponavljana, u pamćenje mi se urezala jedna rečenica: “Samo nek je po redu”. Kad umiremo, da to ide nekim prirodnim slijedom, a ne da stariji ukopavaju mlađe. I to su iskušenja života koja neki od nas moraju da prođu. “U ovakvim situacijama shvatite koliko vam je porodica bitna, koliko i kao odrasla osoba trebate roditelje, njihov zagrljaj, poljubac, podršku, a supruga kao oslonac koji vam ne dozvoljava da padnete. To je moje najveće bogatstvo, i Denisovim postojanjem moja porodica je oličje ljubavi, snage i podrške. Tu su neizostavni prijatelji, onih par iskrenih prijatelja, ali na kraju i ljudi od kojih si najmanje očekivao bilo kakav vid podrške.”

Izvor: